Da je Darko Samardžić Kodar napisao zbirku poezije, iznenađenje je za mnoge. Ali ne i za one koji ga dobro poznaju. To je samo logičan slijed, nastavak stvaralaštva svestranog umjetnika. Nakon priča, pripovijedaka, romana, aforizama i inih književnih formi, njegove nagomilane emocije, vjerovatno godinama pritajene i čak sputavane, morale su eksplodirati. I otvorivši svoje srce,

Dan se gasio bezvoljno. Ni po čemu se nije izdvajao od drugih koje sam ostavio iza sebe. Pijuckajući iz flaše posljednje kapi piva zamišljeno sam posmatrao bijelo, čisto platno. Ne prilazim štafelaju a da nemam u glavi već razrađene elemente. Sad sam napravio iznimku. Buljio sam u komad platna bez prave ideje šta da slikam.

Objedinjeni KODARIZMI su ugledali svjetlo dana i odmah zabljesnuli u našem tunelu svakodnevice Darko Samardžić Kodar, vrijedan, svestran autor sa izraženom snagom autentičnog, originalnog stava i istrajnosti. Ozbiljnost i zrelost njegovog promišljanja se vidi u izboru „aforizama-kodarizama“ koje je podijelio s nama. Upravo to može, u prvi mah, da zavara i zavede neopreznije čitaoce, a

Nad zbirkom aforizama „Otvorite, ima izać!„, Darka Samardžića Kodara RUPA JE ZAKON ili KRIK ISTINE. Da je med sladak, odbijam da tvrdim, ali da mi se čini sla­dak, to garantujem, rekao je starogrčki filozof Piron. Med je hrana i lijek. Da je ova zbirka med, odbijam da tvrdim, ali da mi se čini da je

Ništa više ne tražim, jer sreća se ne nalazi, istraživah prošlost, a izgubih budućnost. Ne tražim ni sebe, daleko sam otišao, otišao bez riječi putem nepoznatim. Našao sam vjetar, vreo, sa pitanjem: šta radim sâm izgubljen u traženju? Tražio sam sve, a našao sam ništa, i to mi je dovoljno da prekinem potragu. Neka traže

Mi se učimo na svojim greškama gledajući kako nam pucaju penale. Gledaoci su bili prisiljeni da gledaju utakmicu. Platili su ulaznice. Naši napadači su prešli na njihovu polovinu, i tu im se gubi svaki trag. U Bosni ćemo gledati vrhunske utakmice tek kada se dogovorimo da li igramo fudbal ili nogomet. Sudija mu je dao

DJEVOJKO… Tamo gdje oko traži sliku, u ime ranjene sudbine, sjećanja na posljednju adresu, i tajnog čuvara izgubljene sjenke, tražim pravdu kamenog cvijeta, da ubije želju za crvenom bajkom, što mi neda da uđem u misao tvoju, ja iz ove kože leptira ne umijem, pružiti ruku ka licu tvom.   DJEVOJKO!!! Ostade mi samo jedan dan,

Iscrtani ćošak tajnu čuva, duri se oštro pogledom svojim, tražeći od prolaznika svoju sјenku, da granicu neba vјečno sačuva.   Poslјednju počast šalje u zoru, s nadom koja kandže pušta, stoji onako sekundama smјelo, iz noci u dan pretvara čula.   Kamenom rukom traži oproštaj, trenutak pažnje, osamljenu dušu, pokret kratak, osmijeh bez laži, ruka

Iznenada se pojavila, doletjevši iz nepoznatog pravca, bez ikakvog reda vožnje, ma kao muva bez glave. Šepurila se nadmeno kao da je plave krvi. Muvala se naokolo, pravila piruete, napadajućisve što joj se našlona putu. Tražila je nešto od životne važnosti… Očigledno da je izdaleka namirisala metu dok je toliko bila sigurna u sebe. Na

Dok mi klizi niz kičmu strašna jeza koja trne, stvara se osjećaj mučnine, strast i čulo zadovoljstva. Prepušten mislima o tebi, drhtim od ugriza vremena, i svaki tren u kojem te nema pretvara me u biće bez razloga. Uspomene se prepliću u očima kô mreža užarenih dodira, postao je pretežak od bola uzdah moga svemira.