U oku se budi uspavani grad, obrisi jeseni pojačavaju glad, tražim se u požutjeloj bajci, zar je sreća za sve kriva da se ljubav naša izgubila. Moram da savijem glavu, da prihvatim svoje grijehe, nek glas razuma otisne dan, dok rukom otkrivam obrazinu i skidam bolno zabludjeli san. Klečim ispod Njegove sjenke, molim se sa

Izvor: Zmijanje; Nakon objavljivanja većeg broja humorističkih priča, karikatura i kratkih stripova Darko Samardžić Kodar se čitalačkoj publici predstavlja romanom koji nosi naslov Dan bez sunca. U tri poglavlja („Život je negdje“, „Put sjenki” i „U srcu same tišine“) ispričana je priča o sudbini mladića Marka, zapravo jednom dosta burnom dijelu njegovog života, u kojem

Nemoj da me čekaš, ne mogu ti doći, nemoj da misliš da to ne želim. Želim da ti dođem kao san u noći, kao šapat u tvojoj samoći. Došao bih na prstima kao sunce na obrazu, kao pogled iz tvog srca. Nisam sreća da ti kucam na vrata, niti stranac na tvom prozoru. Ne čekaj

Svaka maska skriva lice, zato nisam postao glumac, a nudili su mi da dušom ovjerim đavolji ugovor. Bio sam svoj, bez krinke, s osmijehom sam putovao i riječima hrabrim pobijedio tamu, u očima boljim ostao čovjek. Rastužim se što je ovaj svijet ulaz u pakao, a ne dio raja, al’ bar umijem da volim, i

Izgubio sam knjigu, magičnu riječ, daleko od raja, jedan novi list i stranicu života. Izgubio sam dragu, knjigu mi je dala, shvatio sam bajku, gubeći pamet, i godine života. Izgubio sam dom, knjiga mi je pala, putem od zabluda gubio sam oslonac i drvo života. Izgubio sam oca, u zatvorenoj knjizi crvenoj od bola, ostao

Kad sve zamre, rađa se s tišinom biće zarobljeno u međusvijetu, opijeno ljubavnim zovom zrikavaca, plavog mjeseca lutajući drug. Tragom kroz san korača u stopu, zatvorenih očiju ispod zvijezda, osamljeni putnik izgrebane noći tužnog osmijeha, bez cilja, bez nade. Izlazi iz mraka i napušta tijelo, prateći glasove putem bezbojnim, predgrađem pored uspavanih kestena, klovn bez

Vjetar je stao Stala je i kuća Crvena Uplašena Pogledom Buljavih prozora Čekala je U tom čekanju Pojavi se ptica Izgubljena u sjećanju Letjeti je znala U prolazu Postade tačka Zaustavi nebo Nevidljiva ograda Razdvaja Istok i zapad Tjera Kraljevskog orla Bez imena Sa himnom Da zaustavi zemlju Zemlja je stala Tvrda Osorna Dočekala je

Dobro jutro, crvena jabuko! Ti što si dio zemlje, a živiš od vode. Ti koja sokove svoje čuvaš za sebe. Znam da si visoko, ne mogu te brati, propustih jutro kad si sjemenka bila. Dobar dan, bijela vilo! Šta učini od vremena prošlog da zabravi trenutke naše? Otvori, vilo, odaje svoje nek zračak sjećanja istopi

Odabrane ruke Moje i Tvoje Klize glatko Onako Polako Okovane noge Moje i Tvoje Stoje teško Tako Toliko Iskrene oči Moje i Tvoje Prodiru jako Daleko Duboko Nebeske duše Moje i Tvoje Plove lako Široko Visoko Život naš Moj i Tvoj Traje kratko Ko pjesma Ovako