Prvi roman Darka Samardžića Kodara

Izvor: Zmijanje;

Nakon objavljivanja većeg broja humorističkih priča, karikatura i kratkih stripova Darko Samardžić Kodar se čitalačkoj publici predstavlja romanom koji nosi naslov Dan bez sunca.

U tri poglavlja („Život je negdje“, „Put sjenki” i „U srcu same tišine“) ispričana je priča o sudbini mladića Marka, zapravo jednom dosta burnom dijelu njegovog života, u kojem su lutanja i traganja najdominantnija o6ilježja.

Od bakine kuće kao sigurnog utočišta i mladalačkih ljubavnih nedaća život odvodi Marka u ne tako idiličnu budućnost ostavljajući otvorenim upitanost iz naslova prve glave: „Život je negdje”.

Drugo poglavlje „Put sjenki“ počinje putovanjem vozom koje je trebalo biti povratak u rodno selo, majci i ocu, a pretvara se u pravi pakao, hapšenje i odlazak u zatvor.

Voz je poslužio kao prikladan motiv za fiksiranje i fokusiranje jed nog nesretnog i burnog vremenskog perioda. To je veoma uvjerljivo dat djelić naše stvarnosti iz 90-ih godina prošlog vijeka.

Nesigurno vrijeme u kojem na površinu izlaze najgori od najgorih, a ljudi se pokazuju sa svojih mračnih strana, vrijeme koje ne donosi ništa dobro ni Marku.

Bez pravog povoda i smisla upada u zatvorske nedaće i život mu spasava samo sticaj sretnih okolnosti.

Na takvoj stvarnosnoj osnovi gdje život često zavisi od slučaja temelji se i sižejna konstrukcija tipična za avanturističke romane u kojima je, prema ruskom teore tičaru Mihailu Bahtinu, upravo slučaj osnovno kreativno sredstvo.

Time se može objasniti, ako ne i opravdati, nemotivisanost većeg dijela sižejne konstrukcije. Iz zatvora Marko zapada u ludnicu, odakle bježi i konačno stiže u rodno selo.

Ali, ni tamo nema sretnog završetka; selo je spaljeno, a Marko se od nevremena krije u kućici za pse. Ipak, možda i paradoksalno, roman završava optimističnim razmišljanjima punim vjere u bolju budućnost koja se temelji na vjeri u ljubav.

Upravo ta posljednja slika u kojoj Samardžićev literarni junak u kućici za pse razmišlja o budućnosti, simptomatična je za roman u cjelini kao spoj komike i groteske, tuge i smjeha, razočarenja i vjere u bolji život.

Izvorište ove slike je karikaturalnog, anegdotskog karaktera i kao da pripada žanru strip-literature kojim se Samardžić također bavi. Takvim slikama prožet je čitav roman. A mogli bismo im dati i naslove: Marko bježi od razjarenih pasa, Marko u prepunom kupeu, Marko u zatvorskoj ćeliji, Na krevet u ludnici itd.

Markov lik utemeljen je djelimično i na folklornim motivima  –  poređenje sa crnim divljim jaretom kao đavolskim okotom i predstavom o prabaki kao mitskom stvorenju koje je pobijedilo smrt i nastavlja da traje vječno.

Međutim, taj segment njegovog lika nije bitno razvijan.

Teško je bilo i razviti ga jer sve je podređeno burnim dešavanjima s jedne strane i junakovim kontemplacijama o životu s druge.

I neuspjelo samoubistvo kao ritual ponovnog rađanja, ljubavne avanture, putovanje vozom, zatvor, desetodnevna koma, duševna bolnica, spaljeno rodno selo, sve su to ravnopravni elementi njegovog životnog ali i duhovnog razvojnog puta.

Otud je metafora crnog leptira – a junak sebe vidi kao crnog leptira – uspjela i na kompozicionom planu romana. Letom leptira, nepravilnom putanjom može se objasniti i nepravilna, nemotivisana linija sižea – iz nezgode u nezgodu, prema sazrijevanju i traženju smisla.

„U kom pravcu da krenem kad više ne znam ni odakle dolazim“ (Dan bez sunca, str. 68)

Treba primjetiti da su i ostali likovi, a naročito prabake Petre i popa Miroslava veoma plastično i uvjerljivo dati što ukazuje na Samardžićevu sposobnost da u kratkim crtama da vijeran opis ličnosti.

Dan bez sunca spaja karikaturistu, aforističara i proznog pisca u jednu ličnost postavljajući brojna pitanja u širokom rasponu od uslova za očuvanje elementarne ljudske egzistencije do dubljih duhovnih nedoumica i zapitanosti.

Ono što obilježava ovu tamnu knjigu jeste neprekidno kretanje ka svjetlosti, ka suncu.

Konačno, Dan bez sunca je knjiga sa elementima razvojnog romana  (prati duhovno sazrijevanje glavnog lika), putnog i avanturističkog romana (nizanje uzbudljivih epizoda i dogodovština) i naravno, romana lika ( u centru je Marko, njegovi životni događaji i razmišljanja).

Jezički izraz je Jednostavan, gibak, obiluje slikovitim poređenjima i humorom datim najčešće kroz komentare i igru riječi.

Dan bez sunca je knjiga gorkog i oporog sadržaja ali ipak pitka, opti mistična i humana.

Ponovimo još jednom, roman prvenac od pisca izgrađenog jezičkog izraza,jednostavnog, rekli bi smo „krajiškog“ i na Ćopićevom tragu.

Dragan Dragomirović