Dva svijeta, dva mraka su me oduvijek fascinirala. Fascinirala do nivoa straha. Njihovu granicu svakodnevno prelazim i vraćam se sa istom željom da nikad više ne odem tamo ali i sa svjestnošću da ne mogu bez tog puta kao sto ne mogu bez vode. Pitam se zašto se čovjek boji mraka? Da li zbog toga što

Sreća? Nismo svjesni svoje sreće koju posjedujemo. Greška je  što dolazak sreće gledamo kao ostvarenje svojih želja. I sve ono sto želimo a ne ostvari nam se, čini nas nesrećnim. Međutim, svaki dan kojeg prezivim a nista mi se nije desilo, ja kazem sebi da sam tog dana bio srecnik.  Koliko se svakodnevno dešavaju nesreće? Koliko

Više puta mi se dešavalo, kad bih se probudio usred noći, da se onako u mraku, u tšini mnogo začudim, uznemirim pri pomisli da nešto sto sam mirne duše učinio danju, pri dnevnoj svjetlosti izgleda drugačije i tada sam se upitao da li i boje, stvari koje nas okružuju, razni šumovi života učestvuju u našem

Kao mali zamišljao sam da ću biti hrabri pilot ili oštroumni detektiv. Pilot – da bi letio iznad svega, detektiv – da bih učinio svijet ljepšim za življenje tako što bih najveće kriminalce stavljao iza brave. Ali već u osnovnoj školi – u vrijeme kad je poginuo moj školski drugar – ti snovi su isparili. Jedino čega