FORGOT YOUR DETAILS?

Šta sve ne smiješ kad kupiš sliku

субота, 31 јануара 2015

Umjetnička slika je i nakon prodaje – i dalje autorsko delo, a to znači da na tom dijelu autor i dalje ima zakonom priznata moralna prava – da ne dozvoli njeno sakaćenje ili uništenje

Marija Dragojlović: „Plava kutija 1” i „Plava kutija 2”

Marija Dragojlović: „Plava kutija 1” i „Plava kutija 2”

Sklonjena u depo i vidno oštećena

Kako i da li umjetnik može da zaštiti svoje djelo koje se od njega otkupi za neku javnu kolekciju? Može li da zaštiti svoja prava i da predupredi da se novi vlasnik ponaša prema tom delu kao prema bilo kojoj svojini?

Ova pitanja postavili su nam umjetnici isprovocirani slučajem slike umjetnice Marije Dragojlović koju je svojevremeno otkupio hotel „Hajat”, a prodajom hotela novom vlasniku slika je sklonjena u depo i vidno oštećena. Kao što je „Politika” pisala Marija Dragojlović je posle tužbe protiv „Hajata” najpre dobila spor na Vrhovnom sudu, a potom, posle žalbe, Apelacioni sud preinačio je presudu u korist hotela „Hajat”.

Pitanja koje se često postavljaju svode su se na uvjerenja da nema mjesta tužbama, jer ako neko kupi umjetničko delo, on je tada vlasnik i kako su mnogi rekli „može s tim da radi šta hoće”.

Da li je to baš tako, objasnio nam je Vladimir Marić, pomoćnik direktora Zavoda za intelektualnu svojinu Srbije. On kaže da je ovdje riječ o razrešenju sukoba prava svojine i autorskog prava. Oba prava postoje na umjetničkoj slici.

I kao što neko ima stan kao svojinu, pa ima pravo da njime „raspolaže”, da ga okreči, proda, izda, tako je i umjetnička slika autorsko djelo nad kojim određena ovlašćenja imaju i autor i vlasnik slike.

– Ovlašćenja koja čine autorsko pravo su moralna ovlašćenja i imovinska ovlašćenja. Moralna ovlašćenja štite autorovu čast i njegov stvaralački ugled, a imovinska štite ekonomske interese autora u odnosu na djelo koje je stvorio. Razlika je, međutim, u tome, što su imovinska prava prenosiva, a neimovinska (moralna) su neprenosiva. Slikar može da prenese na drugoga pravo da napravi kopiju njegove slike (na primjer da je fotografiše, napravi razglednicu i prodaje je kao takvu), ali ne može da prenese na drugoga pravo da bude priznat kao tvorac te slike – objašnjava Vladimir Marić.

Jedno od moralnih prava autora, koje je neprenosivo i koje ne zastarjeva, jeste i pravo autora da zaštiti integritet svog djela i „da se suprotstavlja izmjenama svog djela od strane neovlašćenog lica” kako predviđa Zakon o autorskom i srodnim pravima.

Bernska konvencija

– Ovo je nesporno sve donde dok je djelo u posjedu autora. Kada neko kupi sliku onda taj kupac ima svojinu i prema Zakonu o osnovama svojinsko pravnih odnosa može sa tom slikom da „raspolaže”. Umjetnička slika je, i nakon prodaje – i dalje autorsko djelo, a to znači da na tom dijelu autor i dalje ima zakonom priznata moralna prava, pored ostalog i pravo da ne dozvoli njene izmjene, sakaćenje ili uništenje – objašnjava Marić.

On podsjeća na Bernsku konvenciju koja jasno kaže da čak i kad autorsko djelo postane nečija imovina, autor zadržava pravo da spreči sakaćenje svog djela, ako to ide na štetu njegovoj časti i ugledu.

– Racio rješenja iz Bernske konvencije sastoji u potrebi jače zaštite autora koji su nerijetko slabija ekonomska strana u sporu – naglašava Marić.

Naša zemlja je potpisnik Bernske konvencije.

Valjalo bi da slučaj Marije Dragojlović, odnosno, preinačenje presude u korist „Hajata”, kada je slika nađena oštećena ostane presedan. Jer slični slučajevi u sudskoj praksi rješavani su u korist oštećenih umetnika.

Jedan od primera je presuda Okružnog suda u Beogradu iz 1996. godine i presuda Vrhovnog suda Srbije iz 1997. godine.

Autor (ime se ne spominje) je prodao sliku koja je po ugovoru sa budućim vlasnikom i arhitektom postavljena u lokalu. Renoviranjem prostora, novi vlasnik je bez saglasnosti autora rastavio sliku na tri dela i isekao dio na kome se nalazio potpis autora čime je, kako piše u presudi „izvršio povredu moralnih autorskih prava radi čega je dužan da nadoknadi štetu. (…).

Zakonom o autorskom i srodnim pravima je predviđeno pravo autora da se usprotivi svakom deformisanju, sakaćenju, ili drugom mijenjanju djela (…). Vlasnik može tim djelom raspolagati i u određenim granicama, ali on ne postaje autor već samo vlasnik djela, tako da na tom djelu stiče određena imovinsko pravna ovlašćenja, ali ne može steći i moralno pravna ovlašćenja koja pripadaju isključivo autoru”, piše u presudi.

Možda je ipak najsigurnije za same umjetnike ono što savetuje advokat Dušan Stojković koji kaže:
–Autori imaju pravo na zaštitu na osnovu samog zakona, ali da ne bi razmišljali, sve što žele i što im je važno bi trebalo da izričito navedu u ugovoru i tako ne dozvole da tumačenja zakona ili nedorečenost sudske prakse dovode u pitanje primenu njihovih autorskih prava.

Andrićev prekor

Zakon priznaje autoru mogućnost da zabrani izlaganje svog originalnog umjetničkog djela od strane zakonitog vlasnika tog djela. Zakon, međutim, ništa ne kaže da li vlasnik djela može to djelo da uništi, kaže Marić i dodaje:

– Ako autor može da zabrani „izlaganje svog djela” koje je prodao, onda mu se mora priznati i pravo da zabrani uništavanje svog djela. Jer i jedno i drugo – i zabrana izlaganja i zabrana uništenja djela imaju isti cilj, a to je da se zaštiti čast i ugled autora. Na primer, autor je kao mlad slikar prodao jednu sliku, ali je vremenom kao umjetnik sazreo i ne želi da se ta slika više izlaže u javnosti.

Podsećam da je Ivo Andrić jednom beogradskom publicisti jako zamjerio što je ovaj u jednom mjesečniku objavio neke od Andrićevih prvih pjesama. Rekao mu je: „Vi hoćete da pokažete kako su i ugledni pisci jednom posrtali i tražili svoj put. To nije red.”

Izvor: Politika

TOP