„Otvorite, ima izać!“ – Zbirka koja je ušla u život na velika vrata

Otvorite, ima izać!

Objedinjeni KODARIZMI su ugledali svjetlo dana i odmah zabljesnuli u našem tunelu svakodnevice

Darko Samardžić Kodar, vrijedan, svestran autor sa izraženom snagom autentičnog, originalnog stava i istrajnosti. Ozbiljnost i zrelost njegovog promišljanja se vidi u izboru „aforizama-kodarizama“ koje je podijelio s nama.

Upravo to može, u prvi mah, da zavara i zavede neopreznije čitaoce, a posebno one koji su ga već prihvatili kao slikara, dizajnera, pripovjedača, romanopisca i pjesnika. Zajedničko za sva ova umjetnička postignuća je njegova kreativnost i potreba da kaže, iskaže i pokaže! Time se prepoznaju umjetnici i kreativni stvaraoci kroz vrijeme.

Aforizmi Darka Samardžića Kodara imaju u literarnom stilskom određenju oksimoronsku prepoznatljivost, ali i metonimijsku dubinu višeslojnog izraza. Kao što se i u uputstvu sugeriše „NE ČITAJTE IZMEĐU REDOVA“ Kodarove aforizme treba pustiti blizu sebe, u svijest i s povjerenjem.

Tako se najbolje doživljavaju i tek tako se u njima može osjetiti autentična originalna vrijednost čvrstih Kodarovih životnih stavova.

To je istinsko poštenje, razumijevanje aktuelnih, nerješivih problema i riješenost da se ne povinuje novokompo-novanim trendovima „Velikog brata“ i pada istinskih kulturoloških i moralnih vrijednosti jednog društva. Kodar to ne može da prećuti, već iskreno dijeli sa svojim čitaocima i to je jedina ispravna odluka.

„Mir je RATifikovan“ Od provjerenog estete očekivalo se više primjera vizuelizacije riječi i misli. Nije rasipao multimedijalnost, ali dostojan primjer koji je definitivno podigao njegove aforizme iznad prosjeka je stamena konstrukcija maksime – Mir je RATifikovan – kao savremene stvarnosti koju živimo i osjećamo.

U istu rečenicu, od četiri riječi, uvrstiti RAT i MIR i uspjeti u tome, bez obzira na to što niste Tolstoj, ne samo da nije lako nego je hrabro i rizično.

Mir je RATifikovan je univerzalna, opšta istina, stanje duha i morala u surovom svijetu premreženom korporacijskom logikom, etikom moćnih i tajnim planovima za disciplinovanje neprilagođenih zemalja i naroda. Ako si protiv neoliberalnog kolonijalizma – Mir će biti.

RATifikovan, ako ne prihvataš da ti amputiraju dio teritorije, otmu kulturno nasljeđe i pri tome se ne veseliš tom teroru – Mir će biti RATifikovan.

Mirovne misije prati obavezno bombardovanje i obrazloženje da cilj opravdava sredstvo. Činjenica da takav mir nikada nije zaživio, a u pojedinim, čestim slučajevima, nemoguće ga je i postići jer eskalira i prijeti civilizaciji.

Politika je neizbježno dominantna tema u aforističkom svijetu i često se čuje da je sve rečeno o tome.

Kodar je uspio da efektnom analizom sistematizuje stvarnost (Pregovarači o promjeni Ustava BiH ne tapkaju u mjestu. Oni su izašli iz okvirnog sporazuma, Glave padaju, jer neće Vlada. Prošli smo kroz „Trijumfalnu kapiju“. To su bila naša vrata pakla. Okrenimo se ka miru. Rat je izmakao kontroli ).

U gradaciji Kodarovog izraza sve je poredano kako dolikuje. Ima tu bezazlenog dobacivanja, peckanja, podgurkivanja, prstiju u očima, a onda očekivano izraz kreće u ozbiljnu mušku raspravu, stežu se pesnice, podiže glas i na kraju Kodar počinje da šamara (Sranja se dešavaju, reče govno za govornicom, Izbjeglicama je ponuđen alternativni smještaj. U …materinu).

Šteta što je ukinut verbalni delikt, Samardžić je mogao upisati u CV i koje saslušanje ili hlađenje u za to predviđenim ustanovama sa ciljem saznavanja – Šta je pisac htio da kaže…

Višeslojnost Kodarovog promišljanja u kome se prelama narodni mentalitet, nasljeđena duboka nerazumijevanja i agonija naših slabosti i naravi upečatljivi su kroz efektne minijature – „Brod tone! Hvatajmo se za guše!“ ili „Glasao je sve po spisku“.

Jednostavnim ljudskim reagovanjem dobrog momka iz komšiluka („Poslanici u skupštinskim klupama digli su ruke uvis. Mora da je opet neka pljačka.“) Kodar komentariše populistički stanje u društvu, ali ne i trivijalno. Osjeća kako ljudi misle i šta ih žulja,a onda to sažima i učvršćuje u rečenicu koju prirodno čitalac doživljava kao svoju misao. O tome sanja svaki stvaralac.

Njegov humor je na momente crno obojen!

Aluzija, bolje reći ironija s električnom stolicom i demokratijom, u istom dahu, uspavanim političarima u foteljama („Jedina dobra stvar koju treba uzeti iz američke demokratije je električna stolica“ i „Političari su se uspavali u svojim stolicama.

Da im pustimo malo struje?“) pretvara ga u nezgodnog momka koji gubi fine manire zarad direktnosti i ,za čitaoce, neophodnog šoka. („Nije moguće da u Vladi svi sjede skrštenih ruku!? Neko mora da visi!“ „Uhvatio je bidermajer.

Na sahrani“, „Počelo je skakanje s mosta. Pustili su ga preko reda, on je ratni vojni invalid.“ „Dao je sve od sebe, ostao mu je još samo bubreg.“) Samardžić, utisak je, uživa u tome i dobro se snalazi. Diverzija „kodarizama“ daje posebnu vrijednost pesimističnom obolu njegovog razlaganja stvarnosti, ali to nije morbidno, već sa željom i nadom da se dospije neočekivano u bolju budućnost.

Autor je ostvario i duhovite bisere, prekrasne minijature koje odmah bude spontan smijeh – „U našoj bajci je baka još živa! Pojeo vuk magarca.“ ili „Ražanj je jedan od najzdravijih stubova Srpstva.“

Kodar je u jedanaest činova premostio svoju ćupriju misli i promišljanja kao i stari neimar čuvenu građevinu na Drini koja ima jedanaest lukova, ali, na sreću, bez gubitaka uspio da pređe na drugu obalu suv i bezbjedan.To u našoj književnosti nije lako, posebno, jer su 400 aforističkih poruka nikle u njegovoj vrućoj glavi, a kako sam Samardžić zaključuje „U vrućoj glavi jezik je hladno oružje.“

Svoju „usijanost“ hladio je zrelo kroz tematske lukove svoje ćuprije podijelivši zbirku u 11 činova:Igra bez granica, On, Izborni san, Srpska posla, Na ivici Marice, U prvom licu množine, Životinjski krik, Životni ogrizak, Ljubav na zadnji pogled, Dar-mar i Prosto prošireno.

Otvorite, ima izać – ušla je u život na velika vrata, a Darko Samardžić Kodar dodao je svom umjetničkom mozaiku svestranosti još jednu izbrušenu kreativnu kocku.

Banjaluka, 23. jul 2015.

Draško Ignjatić, recenzent