Mjesečar

Kad sve zamre, rađa se s tišinom
biće zarobljeno u međusvijetu,
opijeno ljubavnim zovom zrikavaca,
plavog mjeseca lutajući drug.

Tragom kroz san korača u stopu,
zatvorenih očiju ispod zvijezda,
osamljeni putnik izgrebane noći
tužnog osmijeha, bez cilja, bez nade.

Izlazi iz mraka i napušta tijelo,
prateći glasove putem bezbojnim,
predgrađem pored uspavanih kestena,
klovn bez maske s mirisom pepela.

U glavi mu odzvanjaju tiha zvona,
probuđena od milosti božje,
na obzorju isprepletenih tragova
budi se vapaj pospane duše.

Okačen na krovu, svjestan nemoći,
i lažnog sjaja glinenih golubova,
sa srcem zombija u pravcu svitanja,
predaje se nebu, kući bez zidova.

Obrisi sunca jutrom prekidaju čin,
gorku pilulu biblijske priče,
a mjesečev sin se odranja od sjenke,
čudom se pita: Što umrijeti mora?