Karikatura bez riječi najviše kaže!

Izvor: Antena;

Darka Samardžića Kodara mnogi znaju kao mirnog čovjeka sa Radio-televizije Republike Srpske. Nije ni novinar ni kamerman, ali se trudi da sve to što urade, mnogo slikanije kolege bude upakovano kako valja.

Od 1994. godine, kada je došao na tadašnji SRT, bavi se elektrografičkim dizajnom i grafičkim dizajnom. Karikaturom, aforizmima, slikarstvom i dizajnom za svoju dušu, ali i koji dinar više u novčaniku.

Rođen je u Zenici 1971. godine, gdje je završio industrijsku školu, postao mašinski tehničar. Da nije bilo rata tu bi najvjerovatnije i ostao.

Ovako, od 1993. živi, a od 1994, godine i radi u Banjoj Luci.

– Jedno vrijeme, do povrede, u rodnoj Zenici bavio sam se atletikom. Trčao sam na 800 metara. Postigao sam i neke rezultate, međutim, došla je povreda. Operisao sam se nekoliko puta, pa su mizabranili da se bavim sportom. Poslije sam odlu čio da promijenim način života. Od tog trenutka se okrećem ka umjetnosti. Naime, još kao srednjoškolac sam imao nekih afiniteta prema slikarstvu.

Po dolasku u Banju Luku Samardžić je krateći vrijeme još više počeo da piše aforizme, crta karikature…

– Javio sam se na neki konkurs i uradio zaštitni znak Srpske radio-televizije. Mada moje rješenje nije postalo i službeno na zahtjev tadašnjeg direktora Milana Zorića došao sam na SRT i počeo da radim kao grafički dizajner. Tu sam radio sve, od animacija, telopa, špica, marketinga i tome slično. Dakle, na Televiziji sam radio sve što je dizajn u elektronskom smislu. Pored toga, radio sam sve štampane materijale, kataloge za festivale, sve što se u vezi SRT-a pojavilo u štampanim medijima, na bilbordima…

Kodar od prije četiri godine likovno i tehnički uređuje službeni sajt RTRS.

– Na RTRS trenutno radim kao veb dizajner. Počeo sam to od 2003. godine. Inače, na RT RS sam od 1994. godine, gdje radim grafički dizajn sa Goranom Mizrakom. Poslije su došli Dražen Kosić, Ljubiša Crnadak, Ljubiša Bajić i još neki momci. RT RS sebe dajem dnevno osam, deset časova i malo mi ostaje vremena za vlastite kreacije. Kada je nešto važno za RT RS nije bitno vrijeme, radim ujutro, cijeli dan, ako treba i cijelu noć.

Samardžić se sjeća i vremena kada je radio logotip za RT RS, onaj sa dva stilizovana trougla.

– Tadašnji supervizor SRT-a Dragan Gašić je bio zadovoljan mojom idejom i znakom, ali je ipak tražio da se malo „stanji“ oko Brčkog da se ne bi stekao utisak da je distrikt u Republici Srpskoj. Poslije je taj trokut, uz neke dorade, za svoj znak uzeo javni PBS servis. Lopovluk u poslu kojim se bavim još uvijek je stvar morala, a manje zakona.

Kaže da je izrada veb dizajna limitirana željama naručioca. Dosta je problema sa ljudima ko jima to radi. Si misle da sve znaju. Imaju neke svoje vizije, a nerijetko na svoju ruku sve mijenjaju.

– Uglavnom traže da prođu što jeftinije. Za te poslove uzimaju dječurliju, koja to rade za sto, dvjesta maraka, a oni opet za to koriste „templejte“, besplatne sajtove, gdje se samo mijenja logotip i tekst.

Sve počinje od najobičnijeg logotipa.

– Da bi što jeftinije prošli uzimaju ljude sumnjivog znanja i kvaliteta, ili uzimaju da im to urade djeca i rođaci. Nekoliko puta više potroše novca za dekoraciju švedskog stola nego za grafičku prezentaciju firme i proizvoda. Sve se to radi u pet do dvanaest, na frku, sa mnogo grešaka. Zaboravljaju da katalog firme ostaje mnogo duže nego švedski sto, na koji se zaboravi kad se pojede. Ljudi kod nas još uvijek ne shvataju da se u svijetu za marketing troši od deset do dvadeset odsto ukupnih prihoda.

– Kod nas se sve to svodi na iće i piće, partijske, rođačke i zemljačke veze. Velike reklamne kampanje uglavnom rade tzv. velike agencije. Učestvovao sam na brojnim konkursima i poslije nas obavijeste da ni jedan prijedlog nije prihvaćen. Zašto!? Niko ne zna! I, onda se, na kraju, prihvati prijedlog agencije za koju se zna da nije učestvovala na konkursu. Znači, dođe čovjek dogovori se, potpiše se ugovor na bezobrazno veliki iznos, uzme svako svoj dio kolača, „rastale se“, svi zadovoljni, srećni. Na kraju, agencija dobije posao za dvije, tri godine i tako to ide, sve dok ne dođe novo poslovodstvo i u posao ne uvede svoje „umjetnike“. Žalosno, ali je tako. Epilog, ljudikoji seozbiljno bave dizajnom shvate da sve to nema smisla, da u toj raspodjeli nemaju nikakve šanse sa idejama i kreacijama, odlaze, počinju sami da rade, a sami opet nemaju šanse.

Pa ipak Kodar nije bez posla.

– Radio sam logotip za Turističku organizaciju Republike Srpske, za „VB“ banku, koja je poslije otišla u LHB grupu, pa u NLB banku, za „Bel“ Televiziju, onaj zvončić, za Institut zaštite na radu, znak za RT RS i mnoge znakove za manje firme i firmice, na primjer Fabriku „Kumal”, plakat za pozorišne „Maturante“, za kon cert Đorđa Marjanovića, za đurđevdanske festi vale, za Festival narodne i starogradske muzike, za koncert Zdravka Čolića, skoro za sve što organizuje RT RS…

Podsjeća da je radio sajtove za Rafineriju u Brodu, za Termoelektranu Gacko, Telekom Srp-ske, lingvistu Milorada Telebaka, za neke irske firme, za Trgovinu „Glasa Srpske“…

Samardžić je radio i neke velike sajtove, uglavnom za inostrane naručioce i ne misli da je sve tako crno.

– Veb dizajn pruža neslućene mogućnosti. Jednostavno, sjedite kod kuće i radite za cijeli svijet, gdje ste uvezani u jedno ogromno tržište. Tu nema limita, nema straha da ćete ostati mali čovjek u malom gradu. Tu je velika prednost veb dizajna nad slikarstvom. Ne morate svoje slike da nosite, sve ide preko elektronske pošte, ni po babu ni po stričevima. Pravila su prosta i jasna!

Kodar ima i izlaz iz priče o izradi novog grba Srpske.

– Grb treba ostaviti heraldičarima. To je trebalo da se riješi preko konkursa. Ovako će to opet biti neki politički dizajn. Dobro, politika treba da da neke osnovne koordinate, ali i to da urade ljudi od struke. Ovako, kada to budu radili neki krugovi bez stručne i umjetničke širine napraviće znak, opet nekakvu karikaturu, koja nema veze s ovim prostorom. Biće to opet nekakav deterdžent dizajn, daleko od grba i interesa tri naroda.

Bez obzira što voli poslove kojima se bavi, koje ni za šta ne bi mijenjao, kaže da se to još uvijek dovoljno ne cijeni.

– Ovaj posao koji radim je vrlo malo cijenjen na ovim prostorima. U vrijeme kada je sve podređeno trgovini, kada je ona osnovno sredstvo za zaradu, gdje se sve mjeri prodajom i kupovinom, ostaje malo prostora za bilo kakvu kreaciju. Dobro, treba robu prodati, ali treba nešto i stvoriti. U takvim odnosima umjetnost je u još težoj situaciji. Kod nas karikatura nema nikakvu tržišnu vrijednost. Definitivno, od karikature je teško živjeti, pogotovo se obogatiti. Dobro je ako se nekom nagradom plati put.

Kad ima slobodnog vremena, koga je, priznaje, sve manje, Samardžić se bavi slikarstvom, karikaturama. Učestvuje na gotovo svim svjetskim važnijim konkursima i festivalima. Pored na grada u Kanadi osvojio je neka priznanja u Belgi ji, Iranu, Srbiji, bio je među deset u izboru za Pjera.

– Između 1000 radova moja karikatura ušla je među deset najboljih. Nažalost, sada je Pjer prostor samo za karikaturiste iz Srbije. I dalje šaljem radove na konkurse u Japanu, Americi, Italiji, Poljskoj, Češkoj. Sjećam se, 1994. godine trebao sam ići u Kanadu da radim za jedne kanadske novine izbore Dol – Klinton. Međutim, zbog ondašnjih ratnih događanja nisam mogao da idem.

Karikaturu Kodar gleda kao vlastiti revolt prema politici.

– U svakom pa i ovom poslu čovjek pokušava da stvori neki svoj stil. Skoro i da ne volim da gledam tuđe karikature. Ne, što mislim da su moje najbolje, nego što to podsvjesno povuče nekakav uticaj. Javi se neka tema, uradiš neku karikaturu, pomisliš da je to tvoje, a tek poslije shvatiš da je to nešto već viđeno.

Podsjeća na odavno znanu činjenicu da su Srbi dali veliki broj svjetski poznatih i priznatih karikaturista.

– Na primjer, tu je Stabor, Dušan Petričić, Toša Borković, Prokopijević, Koraks. Guzina je više ilustrator, više novinski karikaturista.

Za karikaturiste u novinama kaže da su vezani za određeni tekst.

– U novinama karikaturisti gube dio svoje slobode. Najbolja je karikatura bez riječi i bez tog teksta koji prati u novinama. Karikatura je završena forma, koja je sama svoja. Kada objašnjava neki tekst karikatura i tada ima smisao, ali gubi svoju nezavisnost, jednostavno nije više svoja. Pa, još ako se smanji, kako to rade naši urednici, kada karikaturu svedu na veličinu markice, kutije šibice ili vizit kartice to više nije ono što bi trebalo da bude. Teško se vidi i jednostavno se preleti pogledom. Isto je i sa fotografijama. Fotografije i karikature ponekad treba da ostave čitaocu prostora da on sam stvori svoju predstavu o nekom događaju, a ne samo tekst, pogotovo komentar, koji ga navodi na već gotovo mišljenje.

Što se tiče rada po novinama Kodar je to davno prestao.

– Ne radim ni za jedne novine. Sjećam se, nekad su novine bile prepoznatljive po karikaturama i karikaturistima. Urednici kao da su zaboravili da postoji karikatura, ili se boje da će karikaturisti progovoriti ono što oni ne smiju.

U našim novinama karikatura je slabo zastupljena. Imamo nekih pokušaja, dobre su karikature Gorana Dujakovića – Feniksa, ali je i on postao ilustrator, a sve manje karikaturista. Jednostavno je postao čovjek koji u nedostatku fotografija zbog grafike ubaci poneku karikaturu. Još uvijek nema svoj nezavisni kutak po kom će novine biti prepoznatljive, jer karikatura ne mora uvijek da bude u vezi neke aktuelne teme, već mjesto i za poneku univerzalniju poruku. To je veliki posao, mada mnogi smatraju da je to par šara.

Smatra da je teško uvijek biti u trendu i sve vidjeti.

– Mnogo je lakše napisati tekst. Drugo, karikatura se ne može skinuti sa Interneta ili iz saopštenja za javnost. Karikatura mora biti oštra, jaka i kratka poruka. Najbolje su one bez riječi. Svaka riječ je ravodnjava. Čim dobije ri ječ ide ka stripu.

Kad bi bilo po njegovom karikatura bi bila definitivan izbor.

– Najviše bih volio da se posvetim samo karikaturi, da jednog dana imam neki svoj ćošak u novinama i da tu završim svoju šetnju između slikarstva, aforizma, karikature i grafičkog dizajna.

Piše: M. Mihajlović