Da je Darko Samardžić Kodar napisao zbirku poezije, iznenađenje je za mnoge. Ali ne i za one koji ga dobro poznaju. To je samo logičan slijed, nastavak stvaralaštva svestranog umjetnika. Nakon priča, pripovijedaka, romana, aforizama i inih književnih formi, njegove nagomilane emocije, vjerovatno godinama pritajene i čak sputavane, morale su eksplodirati. I otvorivši svoje srce,

Ništa više ne tražim, jer sreća se ne nalazi, istraživah prošlost, a izgubih budućnost. Ne tražim ni sebe, daleko sam otišao, otišao bez riječi putem nepoznatim. Našao sam vjetar, vreo, sa pitanjem: šta radim sâm izgubljen u traženju? Tražio sam sve, a našao sam ništa, i to mi je dovoljno da prekinem potragu. Neka traže

DJEVOJKO… Tamo gdje oko traži sliku, u ime ranjene sudbine, sjećanja na posljednju adresu, i tajnog čuvara izgubljene sjenke, tražim pravdu kamenog cvijeta, da ubije želju za crvenom bajkom, što mi neda da uđem u misao tvoju, ja iz ove kože leptira ne umijem, pružiti ruku ka licu tvom.   DJEVOJKO!!! Ostade mi samo jedan dan,

Iscrtani ćošak tajnu čuva, duri se oštro pogledom svojim, tražeći od prolaznika svoju sјenku, da granicu neba vјečno sačuva.   Poslјednju počast šalje u zoru, s nadom koja kandže pušta, stoji onako sekundama smјelo, iz noci u dan pretvara čula.   Kamenom rukom traži oproštaj, trenutak pažnje, osamljenu dušu, pokret kratak, osmijeh bez laži, ruka

Dok mi klizi niz kičmu strašna jeza koja trne, stvara se osjećaj mučnine, strast i čulo zadovoljstva. Prepušten mislima o tebi, drhtim od ugriza vremena, i svaki tren u kojem te nema pretvara me u biće bez razloga. Uspomene se prepliću u očima kô mreža užarenih dodira, postao je pretežak od bola uzdah moga svemira.

U oku se budi uspavani grad, obrisi jeseni pojačavaju glad, tražim se u požutjeloj bajci, zar je sreća za sve kriva da se ljubav naša izgubila. Moram da savijem glavu, da prihvatim svoje grijehe, nek glas razuma otisne dan, dok rukom otkrivam obrazinu i skidam bolno zabludjeli san. Klečim ispod Njegove sjenke, molim se sa

Nemoj da me čekaš, ne mogu ti doći, nemoj da misliš da to ne želim. Želim da ti dođem kao san u noći, kao šapat u tvojoj samoći. Došao bih na prstima kao sunce na obrazu, kao pogled iz tvog srca. Nisam sreća da ti kucam na vrata, niti stranac na tvom prozoru. Ne čekaj

Svaka maska skriva lice, zato nisam postao glumac, a nudili su mi da dušom ovjerim đavolji ugovor. Bio sam svoj, bez krinke, s osmijehom sam putovao i riječima hrabrim pobijedio tamu, u očima boljim ostao čovjek. Rastužim se što je ovaj svijet ulaz u pakao, a ne dio raja, al’ bar umijem da volim, i

Izgubio sam knjigu, magičnu riječ, daleko od raja, jedan novi list i stranicu života. Izgubio sam dragu, knjigu mi je dala, shvatio sam bajku, gubeći pamet, i godine života. Izgubio sam dom, knjiga mi je pala, putem od zabluda gubio sam oslonac i drvo života. Izgubio sam oca, u zatvorenoj knjizi crvenoj od bola, ostao

Kad sve zamre, rađa se s tišinom biće zarobljeno u međusvijetu, opijeno ljubavnim zovom zrikavaca, plavog mjeseca lutajući drug. Tragom kroz san korača u stopu, zatvorenih očiju ispod zvijezda, osamljeni putnik izgrebane noći tužnog osmijeha, bez cilja, bez nade. Izlazi iz mraka i napušta tijelo, prateći glasove putem bezbojnim, predgrađem pored uspavanih kestena, klovn bez