“Alan Ford na srpskom? Beži, bre!”

Nenad Briksi, prevodilac koji je prevodio popularni strip Alan Ford, nedavno je dobio zasluženo priznanje. To je povod za ovu priču o njemu, Alanu Fordu, ali i o Jugoslaviji

Alan Ford

“U ovoj se kući rodio i proveo djetinjstvo Nenad Briksi (1924. – 1984.) književnik, novinar i prevodilac. Njegova književna djela i prevod stripa Alan Ford – bezvremenski su. Grad Varaždinske Toplice i udruga Trash iz Varaždina s ponosom podižu ovu spomen-ploču u znak sjećanja na našeg sugrađanina. Drugog septembra 2015.”

Izgleda da tako to biva uvijek kod nas na Balkanu: pored svih onih silnih državnih institucija, organizacija Trash se prva i jedina sjetila da konačno, 31 godinu od njegove smrti, oda počast i pokaže zahvalnost čovjeku koji je cjelu Jugoslaviju učio hrvatskom jeziku. Da, upravo tako. Objašnjenje slijedi – malo kasnije.

Kada se 1984. Briksi oprostio s ovim svijetom, Kristin je imala dvanaest-trinaest godina. Berlinski je zid gledala s bolje, zapadne strane. Danas stanuje u Lajpcigu, uči jezik koji, zavisno od toga gdje je, naziva hrvatskim, srpskim ili bošnjačkim.

Sa Kristin se može razgovarati o prošlosti Jugoslavije, istina na engleskom jeziku, ali svašta zna i svašta se trudi da razume.

Ali o “Alanu Fordu” pojma nema. Nikad za taj strip nije čula. Vidjela ga je jednom, pre dvije-tri godine, uz bocu vina i u doba noći kad se ne zna ko je pametniji među pripitima.

Ostalo joj je nejasno zašto smo, zaboga, mi ovde tako voljeli taj strip i, pogotovo, zašto je “Alan Ford” bio to što jeste samo dok ga je prevodio pokojni Briksi. Posle je završio kao u, eto, Nemačkoj ili Francuskoj – gde je objavljeno samo dvanaest brojeva i s takvim tiražom da o trinaestom niko nije razmišljao.

Ima, vjerovatno, u skladištima negde u Srbiji na hiljade primeraka neprodatih epizoda o Grupi TNT, štampanih kad više nije bilo nimalo normalno da izdavač bude s jedne, a recimo prevodilac s druge strane Dunava.

Odraslima uz priče o Broju Jedan i ostalima, taj “Alan Ford” nije bio isti kao prije, ma koliko se naizgled činilo drugačije.

“Alan Ford na srpskom? Beži bre… To može samo ako je Briksi”, kazao je jedan od pasioniranih beogradskih čitalaca, beskrajno razočaran pokušajem koji je uporedio s “Mućkama” na danskom, ali s mongolskim glumcima.

“Bilo je to više od prevoda: takav stepen intervencija se na Zapadu naziva ‘transkreacija’, skoro ponovno pisanje djela na domaćem jeziku… Neki moji hrvatski prijatelji, kada sam ih pitao u čemu se alanfordovski hrvatski razlikuje od standardnog hrvatskog u to vrijeme, navodili su ‘prenaglašenost’, ‘kitnjastost’, farsično pretjerivanje u izražavanju’. Neki su ga čak nazvali i “krležijanskim”. Što mi je sve bilo vrlo čudno, jer je taj hrvatski za mene, sa druge strane Dunava, oduvijek bio ‘normalan’ hrvatski…“, kazao je Lazar Džamić, autor do sada jedine ozbiljne studije o fenomenu ovog stripa u nekadašnjoj Jugoslaviji, knjige “Cvjećarnica u Kući cvijeća: Kako smo usvojili i živjeli Alana Forda”, objavljenoj u združenoj akciji Izdavačke kuće Heliks iz Smedereva i Naklade Jesenski & Turk iz Zagreba.

Generacije odrasle uz “Alana Forda”

Srpski marketinški stručnjak s londonskom adresom objasnio je kako je i zašto “Alan Ford” u pokojnoj Jugoslaviji bio popularniji nego igdje drugdje, računajući i Italiju, u kojoj su ga, držeći se principa Commedie dell’arte, ali smeštenih u hladnoratovski Njujork, crtali i pisali Roberto Raviola i Lusijano Seki, potpisujući se kao Maks Magnus & Bunker.

Najmanje su dva, a pre će biti tri razloga zbog kojih su generacije i generacije odrasle uz “Alana Forda”, stripa oko kojeg se dan-danas slažu i oni što se, inače, ne mogu dogovoriti na kojoj strani svijeta sunce izlazi.

Prvi je taj što likovi i njihovi odnosi beskrajno liče onome što su nekad bile, kako su izgledale i funkcionisale porodice.

Džamićevim riječima opisano: “Svemoćni, nikad zadovoljni pater familias koji se ne libi liberalne upotrebe štapa kao univerzalnog sredstva motivacije i kažnjavanja; mnogobrojni žalopojni rođaci koji pate od svih mogućih bolesti; razna braća, sitni šverceri, mali lopovi ili samo nervirajuća konkurencija za ionako male kućne resurse; blesavi stričevi i ujaci, sa svojim komičnim pričama o ratovanju i raznim drugim podvizima; i naravno mi kao Alan – dobri, naivni…”

Osim po dnevnim boravcima i porodičnim ručkovima, Grupa TNT se mogla svake večeri vidjeti na televiziji, u sedam sati i trideset minuta, pa narednog jutra s prozora: dakle, Jugoslavija je bila stanje permanentnog haosa i iritiranosti u kojem su se narodi i narodnosti istresali jedni na druge, deklarativno zagovarali jedinstvo, a brinuli – i to neuspješno – isključivo o svojim interesima, suviše toga nije funkcionisalo, očekivanja i projekcije uvijek su bili iznad granica mogućnosti, lopovi su glumili gospodu, majstori improvizovali, profesionalni pacijenti živjeli na bolovanju, a pošteni plaćali cehove sopstvenoj ludosti.

Na kraju je i jugoslovenski Broj Jedan, dakle Josip Broz Tito lično, onaj što nas je držao na okupu kao njegov vremešni kolega svoje kilave agente – sahranjen u Kući cvijeća.

O svemu tome nisu pisali i crtali Maks Magnus & Bunker, ali mi smo to tako gledali i čitali – makar i nesvjesno – uz Briksijevu (trans)kreaciju koja se, bez imalo zadrške, može porediti sa radom jednog od najduhovitijih TV scenarista svih vremena, dakle Džona Salivena, čije su “Mućke”, skoro kao i “Alan Ford”, armiju obožavalaca imale u zemlji nastanka i nekadašnjoj Jugoslaviji.

To je bilo društvo za koje je “stečajni upravnik” SSSR-a Mihail Gorbačov grunfovski rekao: “Vidio sam budućnost i ustanovio da ne funkcioniše”.

Izvor: Express/Emir Imamović