Darko Samardžić Kodar: Aforističari nezasluženo na nižoj ljestvici

Darko Samardžić Kodar: Aforističari nezasluženo na nižoj ljestvici

Književnik Darko Samardžić Kodar, pobjednik je 12. „Smejade“, tradicionalnog prvoaprilskog festivala komičnog i kritičnog, koji se u organizaciji časopisa „Nosorog“ održava svake godine na Međunarodni dan šale u Vijećnici Kulturnog cantra Banski dvor. U konkurenciji između aforističara i satiričara Živka Vujića, Dragane Pašić, Gojka Mandića, Vojina Trivunovića i Radenka Kele, kako je jednoglasno ocijenio žiri, Samardžićevi aforizmi bili su najubojitiji, dikcija najjasnija i nastup najzapaženiji.

Samardžić (Zenica, 1971) je do sada objavio roman „Dan bez sunca“, knjigu poezije „Moje i tvoje“, knjigu aforizama „Otvorite, ima izać!“ i zajedničku zbirku aforizama sa Miladinom Berićem i Živkom Vujićem „Lovci na sjenke“.

Pored nabrojanih književnih formi piše i kratke priče, a bavi se još i slikarstvom, ilustracijom i grafičkim dizajnom.

„Napokon smo izašli na pravi put – bjež’mo“, kaže jedan od Samardžićevih aforizama, a šta on misli o ovoj književnoj formi i drugim temama, povodom nagrade, nakon „Smejade“ u ozbiljnom razgovoru pričao je za „Nezavisne“.

NN: Šta za Vas predstavljaju nagrade kao što je ova koju ste dobili na tradicionalnoj prvoaprilskoj „Smejadi“ i da li kod nas postoji dovoljno manifestacija koje se bave humorom i satirom?

SAMARDŽIĆ: Za mene nagrada kao i svako priznanje lijepo zvuči i drago mi je što sam je dobio, pogotovo jer je žiri jednoglasno odlučio. To daje podstrek da čovjek i dalje piše i stvara. Što se tiče manifestacija, ja sam upoznat samo sa dvije, jedna se održava u Banjaluci, druga u Bijeljini. Smatram da manifestacija nikad nije dovoljno, samo što možda nema toliko ljudi koji se bave aforizmima, što je svojevrsni paradoks jer je kod nas takvo stanje da je svaki segmenat društva satira sama za sebe. Stiče se utisak da je na nama aforističarima samo da uzmemo olovku i zapisujemo, ali pored nedovljno velikog broja manifestacija ne postoji ni dovoljno mjesta na kojima se aforizam može objavljivati.

NN: Da li je stoga aforizam potcijenjen u odnosu na druge književne forme?

SAMARDŽIĆ: Potcijenjen je, da li zbog toga što ljudi misle da kratka forma ne bi trebalo da bude visoko kotirana ili zbog toga što se u najvećem broju slučajeva veže za političke teme. Te dvije konotacije kod umjetnika jednostavno nisu vrednovane u odnosu na poeziju i prozu gdje čovjek može sebe više da da kroz umjetničku formu. Ljudi koji pišu aforizme su na neki način pisci, ali nas tako jednostavno ne deklarišu ili nas postavljaju na nižu ljestvicu.

NN: Vi, sa druge strane, pišete i poeziju i prozu i ne pravite razlike u vrednovanju književnih formi…

SAMARDŽIĆ: Aforizam je trenutak, u trenutku djelujete i u trenutku stvarate. I tu nema pripreme, nego jednostavno kada osjetite da se u društvu dešava nešto što treba kritikovati, što treba pokazati u nekom ironičnom svjetlu, tada i djelujete. Za razliku od aforizma poezija je više moja emotivna strana, dok je roman i proza ono čim želim nešto da ispračim, dok sa  aforizmom kritikujem i zasmijavam. Sve te forme su dio mene i ja ne odustajem ni od jedne od njih, a mislim da ni u društvu nijedna forma ne bi smjela biti loše predstavljena. Sve te forme, ma koliko se činilo da je drugačije, bitne su i za jedno društvo, za jednu državu,  jedan narod.

NN: U Vašoj biografiji piše da su Vas ratne godine natjerale da se bavite satirom i aforizmom. U tom smislu, koliko je smijeh zapravo lijek?

SAMARDŽIĆ: To je taj naš crni humor koji nastaje kad je najteže. Mi kao narod jednostavno volimo da se smijemo na sopstveni račun i onda samim tim sebi dajemo podršku da te trenutke lako prebrodimo.

NN: Koliko je zbog toga zahvalno za humor biti pripadnik baš ovog naroda i živjeti baš u ovoj državi?

SAMARDŽIĆ: Kako kažu, ko zna zašto je to dobro.

NN: Da li možda imate u pripremi neko novo djelo?

SAMARDŽIĆ: Moj prvi roman pričao je o odlasku u rat, a sada sam počeo da pišem drugi koji će predstavljati izlazak iz rata, i to će biti moj završetak s ratom. U nekom budućem vremenu promišljam da se bavim krimi-romanima, ali o tom – potom.

Izvor: Nezavisne novine
Piše: Milan Rakulj