Kad sam želio da budem neko

Kao mali zamišljao sam da ću biti hrabri pilot ili oštroumni detektiv. Pilot – da bi letio iznad svega, detektiv – da bih učinio svijet ljepšim za življenje tako što bih najveće kriminalce stavljao iza brave.

Ali već u osnovnoj školi – u vrijeme kad je poginuo moj školski drugar – ti snovi su isparili. Jedino čega sam bio tada svjestan bila je praznina u meni. Bilo je teško ići naprijed, u život i mastati o budućnosti sa tom rak-ranom u sebi koja me je izjedala iznutra. Osjećao sam se usamljenim i prevarenim, pateći zbog toga.

Povlačeći se u samoću pitao sam se zašto vidim stvari koje drugi ne vide. U početku sam tražio sigurne osobe kojima bih se povjerio. Uglavnom nisu imali vremena za jednog klinca, a i kad bi ga našli zbunjeno su ćutali, ili mijenjali temu, kao što se i obično ponašaju ljudi prema čudacima.

Bilo mi je mnogo nejasnog u takvom svijetu i tim sam bio opsjednut; ljudi su govorili jedno, a radili drugo. Javno su se borili za bolji svijet, ali u njima nije bilo ničeg herojskog, ničega za primjer. Samo prazna politika zbog lične koristi i promocije.

A između riječi i djela prostiralo se duboko more. E to more sam zelio da ispitam..