Dva svijeta

Dva svijeta, dva mraka su me oduvijek fascinirala. Fascinirala do nivoa straha. Njihovu granicu svakodnevno prelazim i vraćam se sa istom željom da nikad više ne odem tamo ali i sa svjestnošću da ne mogu bez tog puta kao sto ne mogu bez vode. Pitam se zašto se čovjek boji mraka?

Da li zbog toga što su nas mrakom od rođenja plašili pa je taj strah usađen u nas, ili zbog odsustva svjetlosti u njemu, te energije koja nas pokreće i koja u našem oku projektuje slike? A kad nema tih slika postajemo slijepi i strah nam izbija na površinu, budi receptore i alarmira organizam.

To nepoznato me privlaci. Taj naizgled prividni mir koji se krije u tom crnilu. Često sebe uhvatim kako sam odjeven u crno. Zapitam se da li se tako oblačim zato da bih u tu tišinu pobjegao od životne (s)trke i buke ili zbog toga kako bih bio bliži tim svijetovima koji me fasciniraju.

U jedan svijet ulazim otvorenih a u drugi zatvorenih očiju. Ključ koji otvara vrata tih svijetova je poznat svima i mnogi ga svjesno ili nesvjesno koriste a neko ga i izbjegava iz straha od lebdenja. Taj ključ, jedini pravi, i neunistivi pepertuum mobile zove se Mašta. Bez nje nema dalekih putovanja.

Prvi svijet (tame) sam otkrio kad mi je noć ukazala kosmos iznad glave. Ta nepregledna širina me vukla sebi kao da sam tamo gore rođen i svaki put se zapitam da li sam vanzemaljac na proputovanju kroz zemlju.

Drugi svijet tame, drugi kosmos sam otkrio kad sam poželio da shvatim suštinu postojanja. Taj kosmos je u meni i u njega ulazim zatvorenih očiju ali otvorenog srca. Njegova me dubina vuče istom širinom kao kosmos iznad mene.

U njemu gradim odgovore na pitanja koja mi niko nije postavio. U njemu tražim Crvotočinu, prolazak kroz prostor-vrijeme koji bi mi mogao stvoriti prečicu za duga putovanja u svemir, kosmos iznad moje glave.

Upoznavajuci ta dva kosmosa, ta dva mraka bliži sam Bogu, bliži istinskoj svjetlosti, bliži samom sebi. A to je zaista neprocjenjivo. Za to vrijedi živjeti.