Trinaest

Dragan ustaje svako jutro u šest. Đavo ce ga znati zašto je to jutro trebalo biti drugačije od drugih. Sam pogled na časovnik, nacrtan na tamnozelenoj tabli koja je visila na zidu, tražilo je dublji smisao ovog jutra.  Nacrtao ga je kredom, upisao kazaljke da pokazuju tačno šest časova.

Čudno, ali tog prohladnog jutra, nacrtane kazaljke su određivale drugačiju satnicu. Pokazivale su trinaest časova. Znatiželja ga podiže i natjera da zabezeknuto posmatra kazaljke. Iz sve snage trljao je oči, ali se ništa nije mijenjalo.

Nevjerovatno! Kroz glavu proleti misao da je poludio. Zurio je izvjesno vrijeme u prazno, zurio nepomično i pogubljeno. Utom jedan smio vjetrić zatitra zavjesu na otvorenom prozoru, pokrenu ga i usmjeri u pravcu današnjih obaveza.

Prvi dodir sa majkom zemljom prođe vrlo neprijatno. Ustao je na lijevu nogu. Noga prokliza i on u stilu Čarli Čaplina poljubi parket, dokazujući da gravitacija zemlje još funkcioniše. Dočekao se na lijevu ruku i jauknuo od jakog bola. Da je nije polomio? Zapitao se. Srećom je dešnjak i lijevu ruku koristi rijetko. Uglavnom kad pere desnu stranu leđa dok se tušira. Dok je podizao ispreturane kosti, rađalo se logično pitanje.

Koliko je zaista sati? Otišao je do dnevne sobe. Na zidu je visio sat koji je pokazivao tačno sedam časova. Već je trebalo da je na radnom mjestu. Kako da objasni šefu zašto je zakasnio na posao? Njegov šef je bio debeli starkelja, koji je bazdio na ustajali leš i čiji je rok trajanja već odavno istekao. Direktor mu je bio polubrat pa još nije otišao u penziju. Nije imao brata, a i da ga ima, vjerovatmo bi ga se dosad odrekao.

Ušao je u kupatilo i u ogledalu iznad lavaboa prepoznao osobu koja mu je sličila. Uz bolnu grimasu se umio a poslije obukao i vidno neraspoložen napustio stan, krenuvši u lov na autobus.

Pet godina radi u toj firmi i redovno ide na posao pješke. Nije volio gužvu i neraspoložene jutarnje face. Kasnio je i autobus mu je bio logičan izbor. Malo mu je trebalo da uhvati jedan, a mnogo da shvati da je bio pogrešan. Izgubio je dragocjeno vrijeme dok je pronašao pravi autobus koji vozi do firme u kojoj je radio.

To i nije bilo tako strašno prema pet izgubljenih godina provedenih sa košarkašicom iz nižerazrednog lokalnog kluba. Otišla je kod sestre na more i više se nikad nije vratila. Kad je bolje razmislio i nema razloga da krivi tu djevojku. Pet godina je čekala da postane neko i nešto, a jedini uspjeh u njegovoj karijeri jeste to što je bio žirant za kredit prijatelju koji je zbrisao za Australiju, ostavivši ga u minusu od deset hiljadarki.

Prijateljstvo prestaje onog trenutka kad počinje dug. To je shvatio onog dana kad mu je debeloguza poštarka uručila pismo iz Sidneja. U njemu se nalazila ispovjest njegovog bivšeg prijatelja. Pisao je kako mu je bilo žao da napusti zemlju, ali morao je da ode kod bolesne tetke, koja ima tumor na debelom mesu.

Bio joj je jedini živi rođak i nije mogao da je odbije. Što se tiče tumora možda bi mu i povjerovao, ali da je ta tetka spala na njega to se graničilo s ludilom. Prestao je misliti o njemu kad su krenuli požari po Australiji, nadajući se da će izgoriti u vatrenoj stihiji.

Uvlačio se u firmu tiho, na prstima, kao mačka koja se privlači plijenu. Nije mu pomoglo. Primjetio ga je u predvorju portir Pero. Ispriječio se ispred lifta i rekao isprekidanim, pomalo promuklim glasom: “Mmm…momak, direktor je dao naredbu da..da ne puštam u firmu nikog ko..ko je danas zakasnio!!“ Odzvanjalo je Draganu u glavi, kao u buretu, portirov mucavi glas pun alkoholnog isparavanja.

Iznenađen portirovim riječima reče: „Šališ se! Pusti me, neće niko saznati da sam zakasnio.“ „Ne..ne mogu, direktor već zna.“ Uporan je bio Pero u namjeri da mu zabrani ulaz.
Zapitao se u sebi začuđeno ko je mogao da ga otkuca? Kasnio je samo dva sata.

Koliko god da je pijandura, portir Pero je bio častan čovjek i nije posumnjao na njega nego u svog šefa. Da nije saznao da je spavao sa njegovom ženom pa ga je zato cinkario direktoru? Žena mu je bila nježna kao pupoljak karanfila i nikako mu nije ulazilo u glavo kako je zgodna plavuša mogla da se uda za takvu seljačinu? Vatrena i strastvena Milena bila je upućena u sve tajne dobrog seksa. Iako ni on nije bio loš ljubavnik i za odbaciti, ipak mu je dala „nogu“.

Prestao joj je biti zanimljiv. Tražila je nove izazove, nešto mlađe, tražila je piletinu. Nije bio ljut zbog „korpe“ koju je dobio, jer nema prava da traži od nje ono što je već dobio.

Ajd što je u ovoj godini bio „nogiran“, nego ga je nešto i pokupilo. Zakoračio je na zebru, krenuvši da pređe ulicu i potraži utjehu u hladnom pivu u obližnjem klubu neizliječenih alkoholičara. I taman da se dočepa trotoara pokupio ga je mercedes metalik srebrne boje.

Nikad nije saznao kakav je to ludak izigravao vozača Formule 1, ali je dobro osjetio nedostatak vazduha u plućima i cvrkut ptičica koje su se svađale iznad ošamućene glave. Umislio je da su to bile vrane, koje su htjele da mu popiju mozak. Ono što nisu one uspjele, pokušali su u bolničkoj sobi.

Dok su mu u lijevom uvu još odzvanjale sirene hitne pomoći, u desnom je neartikulisani glas pokušavao da ubije njegovu želju za životom. Otvorio je oči i ugledao spodobu iznad kako se cereka i brblja nepovezano. Pomislio je da ga smrt pratila duže vrijeme i sustigla u bolnici. Na sreću pogriješio je. Bio je to Cigo iz kartonskog naselja, cimer u bolničkoj sobi, kojem je jedino uspio da zatvori usta udarcem pesnice u rošavu bradu. Usput je ugruvao mali prst ali je dobio tišinu.

Tišina je trajala dok nije došla medicinska sestra da mu izmjeri temperaturu. Nagnuvši se nad njim, dok mu je stavljala toplomjer dodirnu ga ogromnim sisama i dovede u iskušenje. Đavo u njemu proradi i on opipa njene, kao dinje čvrste grudi. Očekivao je da mu uzvrati sa strastvenim pogledom, a medicinska sestra je uzvratila šamarom da su mu kutnjaci poderali krajnike.

Nije mogao da shvati te žene, kao što neće razumijeti ni vladu koja nije ulagala u zdravstvo pa su zdrastveni radnici bili nervozni i nadrkani. Da li zbog nedostatka slobodnih kreveta ili njegovog ponašanja brzo su ga otpustili i izbacili na ulicu. Sreća je riječ koja se nije nalazila u njegovom riječniku. Bog ju je zaboravio da napiše.

Stigao je kući kao roda, na jednoj nozi. Po džepovima je tražio ključ od ulaznih vrata. Nije ga bilo. Vjerovatno je ispao kad je mercedes plesao na njegovim leđima. Sjeo je na prag i razmišljao kako da uđe. Iznenada se otvori prozor i kroz njega iskoči provalnik. Pokušao je da vikne za njim, ali ga izdade glas.

Sav crven od bijesa udari glavom o vrata. Ona se otvoriše.

Ko kaže da se ne može glavom kroz zatvorena vrata? Sreća mu se napokon osmjehnula, a i glava poslužila nečemu.
Došepa se na jedvite jade do kreveta i stropošta na njega. Nije osjećao koske u tijelu, a kamoli nešto drugo. Kad bi najljepša cica sjela pored njega, jedino što bi mu se moglo dići bio bi pritisak. Misli su mu od umora polako blijedile i nestajale…

Odjednom se otvoriše vrata i u sobu utrči mala djevojčica krupnih očiju, njegova sestrična od četiri godine. Baci mu se oko vrata, sva srećna što ga vidi. Danas je preživio toliko udaraca, da je taj nalet bio prava sitnica. Dok je sabirao i oduzimao sve što mu se izdešavalo danas, ona je otrčala do zida i uveliko brisala kazaljke koje su pokazivale trinaest časova i kredom crtala nove, koje pokazuju „pravo“ vrijeme – šest časova.

Dragan se grohotom nasmija i reče: „Ti si ta koja mijenja vrijeme na mom satu!“

A u vazduhu je i dalje lebdjelo zrno sumnje, kao oblak prašine – Da li je broj trinaest toliko baksuzan, ili mu je dan bio luđački samo zato što nije ustao na vrijeme, u šest časova, kako mu je sat pokazivao već pet godina?

Kad bi čovjek mogao sve da zna…