FORGOT YOUR DETAILS?

„Moje i Tvoje“, prva knjiga poezije Darka Samardžića Kodara

понедељак, 25 децембар 2017

Da je Darko Samardžić Kodar napisao zbirku poezije, iznenađenje je za mnoge. Ali ne i za one koji ga dobro poznaju. To je samo logičan slijed, nastavak stvaralaštva svestranog umjetnika.

Moje i Tvoje

Darko Samardžić Kodar, zbirka poezije „Moje i Tvoje“

Nakon priča, pripovijedaka, romana, aforizama i inih književnih formi, njegove nagomilane emocije, vjerovatno godinama pritajene i čak sputavane, morale su eksplodirati. I otvorivši svoje srce, podario nam je najljepše ljubavne stihove, u kojima, kroz njegovu dušu prepoznajemo i svoju.

Govoriti o njegovom djelu najbolje mogu upravo njegove riječi.

„Moje i Tvoje“ je oda traganju za ljubavlju. Bila ona stvarna ili imaginarna, proživljena ili željena. U stvarnosti ili u snu?

Nebitno. Ona je doživljena. Na ovaj ili onaj način – to autor zna.

On uporno traga, ali istovremeno želi da bude pronađen. Nudi sebe, nesebično, baca kamenčiće na putu do njegovog srca, pomaže, navodi, upućuje..

Čovjek koji pjesmom poljubi nebo, koji želi da ga pronađu među linijama dlana, u njegovim stihovima, čovjek koji je ljubio kada su zaspale zebe, koji gori, pun nemira, ne želi da bude sam.

Previše je toplih osjećanja u njegovom biću i on želi da ih dijeli. Često s čežnjom priziva prošlost u želji da vrati i oživi neke svijetle dane, da ponovo probudi potisnutu strast. On se za to iznova i iznova moli.

Obraća se Bogu, sebi, moli da se zaustave nestali sati, da stane vrijeme, ali ono prošlo, ono u kome je bitisala, stanovala i disala ljubav.

I opet se traži.

I tako se ljubav i samoća, ta dva osnovna motiva, prepliću, sudaraju, čas su zajedno, čas na suprotstavljenim stranama…

„Samotni časovi

rominjaju u zvijezdama

ulicom čekanja“… a on je „sam a ne umije da živi samoću …“

U naizgled konfuznom i haotičnom traganju, mijenja raspoloženja, uranja u dubine ćutanja i čuva tu razapetu tišinu. Dok se taži u požutjeloj bajci, on leti, pada, tone, pa opet izranja, uzlijeće…

U vječitom kretanju, kao izgubljena sjenka, on traži načine da umiri svoje srce. Iako kaže da je to srce srno, izgrebano, ono ipak nije ranjeno. Ono je puno nade, čežnje, žudnje, dok njeno ime, samo njemu znano, neprestano grli na usnama.

Tanane niti prefinjene duše umjetnikove utkane u njegove stihove kada je u potrazi za smirenjem u sebi, učine da mu iste tuge postanu različite.

I gotovo nenadano, autor postaje stamen i čvrst kao stećak, gotovo ljut, ali na samog sebe. I odjednom ga sjećanje na nju ujeda kao zmija, osjeća da mu je život krletka…

Ponekad gleda kako prilike prolaze kao crveni autobusi, ljuti se na sebe zbog svoje pasivnosti, neodlučnosti…i ostaje sam…Opet.

I kao po onoj Desankinoj „sreća je lepa samo dok se čeka“, Darkovi stihovi „upoznam li te danas, sutra mi nisi fantazija“, razotkriju ga, ogole, i kao da nam se čitava njegova životna filozofija otvori pred očima.

Britak i briljantan, prefekcionista, u stalnom traganju za savršenim- nepoznato i tajanstveno njegova je opsesija i njegov izazov.

I nadasve – inspracija.

Već dokazani humor u njegovom stvaralaštvu, ali onaj ironično-sarkastično-groteskni, kulminirao je u pjesmi „Ručak“, koja, osim što nas je do suza nasmijala, uistinu može poslužiti za kao scenarij za dobar spot.

U drugom dijelu zbirke „Moje i Tvoje“ nove teme, novi pogledi i promišljanja. Skrajnut od emotivne katarze, postepeno se okreće stvarnijem i materijalnijem.

Krenuvši od potrebe da se spasi od lažnog sjaja pogrešnog vremena, ne želi da se miri sa ljudskom glupošću, sa zavišću, izduže se iz ništavnog, izlazi kroz ključaonicu samoće na ulice svoga grada. Donosi nam nesvakidašnji opis Banjaluke i ide korak dalje- u uzvišeni patriotizam i rodoljublje.

Fascinantno je kako kroz plač topao, nebeski, kojeg vrijedi čuti, najavljuje rađanje Srbije, kako hrabre sjenke koje ustaju korakom od vjetra prikazuju stvaranje Srpske a kolona mrava u „Najdivnijoj muzici“ nam bude lekcija o zajedništvu, zbornosti i sabornosti.

I tako do Kosova…

I ide dalje i dalje, niže simbol do simola, istinu do istine, Univerzum mu postaje tijesan, želi ruke velike i moćne da zaustavi i usmjeri ovu krivu, nagnutu planetu.

Na kraju, „Dvojicom“ se, kao ličnom kartom, identifikovao.

I kao što jin i jang čine jedinstvo suprotnosti, tako i Darkov stvarni i virtuelni svijet dopunjuju jedan drugog, prožimaju se i nerijetko brišu granicu između sebe.

Zato je i poezija ovog ovog čovjeka zatajna, slojevita i kod svakog novog čitanja, zagrebemo li dublje, otvoriće nam se novi pogledi i možda ćemo, kao i on, da pokušamo da spajamo vatru i vodu.

Onom prvom od njih dvojice želim da se nikada ne navikne na samoću, a onom drugom da i dalje traži ključ za svoj nemir. Negdje u dubini duše priželjkujem da to traženje traje, jer ga nemjerljivo inspiriše i tjera na nova stvaranja.

Јer, ni kod jednog ni kod drugog ništa još nije završeno…

Piše: B.Tokić Kecman

 

TOP