FORGOT YOUR DETAILS?

Ljudsko tijelo kao umјetničko dјelo

недеља, 12 април 2015

Tokom istorije, prikazivanje nagog ljudskog tijela nadahnulo je mnoga velika dјela. Ali, ova uvek uzbudljiva tema za umјetnike i za gledaoce različito je prihvatana u raznim vremenima i kulturama.

Vilendorfska-Venera

Vilendorfska Venera

 U viјekovima kad je zabranjivana, umјetnici su kao izgovor za prikazivanje lјepote ženskog i snage muškog tijela koristili teme iz Biblije i mitologije. Da li su ovom „prevarom” uspjeli da izbjegnu napade društva za nemoral i razvrat?

Prikazi nagog ljudskog tijela mogu da se vide još u djelima iz praistorije, u statuicama Venera s preterano istaknutim grudima i bedrima (recimo Vilendorfska Venera) i sličnim urezanim reljefima. Pretpostavlja se da je trebalo da ove boginje magijski djeluju na plodnost ljudi, a njihov loptast i masivan oblik govori o cijenjenosti debljine u razdobljima gladi.

Međutim, s razvojem društva i pojavom viška hrane, ideal ljepote naglo se promenio. Tako su u arhajskoj Grčkoj kikladski vajari odbacili izgled plodnosti i načinili vitke, djevojačke figure u prirodnoj veličini.

Aktovi, aktovi

Pošto su živeli u vrijeme u kome se vjerovalo da je čovjek najsavršenije biće u prirodi, a „u zdravom tijelu zdrav duh”, umjetnici iz stare Grčke i Rima postavili su sebi za cilj da ovjekovječe snagu i ljepotu muškog, i nježnost i toplinu ženskog tijela. Dok su vajali i slikali božanstva, atlete i heroje, u mirovanju ili pokretu, trudili su se da pomoću proporcija dostignu idealnu ljepotu. Poseban izazov bila im je najljepša među boginjama – boginja ljubavi i plodnosti Afrodita, kod Rimljana Venera.

Od kada je u 4. vijeku prije naše ere vajar Praksitel prikazao ovu boginju potpuno nagu, i drugi umjetnici počeli su da slijede njegov primer. Međutim, u antičko vrijeme aktovi nisu postojali samo u službi ljepote, već su se nalazili i u erotskim prikazima posvećenim bogu vina Dionisu. Recimo, na grnčariji i novčićima mogu da se vide razvratni satiri i nimfe koji se odaju bludu. Pošto je najveći broj ovih prizora nađen na sarkofazima u grobnicama, smatra se da je riječ o vjerskoj seksualnosti, u kojoj se Eros – život bori protiv Tanatosa – smrti. Za razliku od ovih prizora, prefinjene „Tri gracije” nađene su u kući bogatog Rimljanina, ljubitelja umjetnosti

Kada je hrišćanstvo donijelo novo shvatanje morala, zavladao je neprijateljski stav prema seksualnosti, a samim tim i prikazivanju obnaženih tela. Jer, šta je to tijelo? „Odvratna odeća duše” iz koje proizlazi samo porok i zlo, zbog čega ga treba prikriti i sakriti, govorilo se. Iz tih razloga u srednjem vijeku umjetnici su slikali akt veoma rijetko i sa uzdržanošću i strahom, i to preko likova Adama i Eve prilikom istjerivanja iz raja, grešnika u Strašnom sudu i svetaca mučenika.

Zato ne čudi što je u delu Hijeronimusa Boša iz oko 1500. godine, po imenu „Vrt uživanja”, svom snagom izbilo na površinu sve što je vijekovima potiskivano! To je triptih sa mnoštvo nagih ljudi i žena, uz lakrdije i masne šale svojstvene tom vremenu, ponavlja grijeh Adama i Eve, i odaje se grijehu puti. Tema je toliko zanijela umjetnika da je izgledalo kako on slavi čulnost, umesto da je osuđuje, zbog čega je grupa naučnika tvrdila kako je Boš, kao pripadnik neke jeretičke sekte, na slici prikazao svoje viđenje raja!

U doba renesanse došlo je do ponovnog otkrivanja antike, vjere u čovjeka i shvatanja o idealnoj ljepoti. U umjetnost su ušle mitološke teme pune života i radosti, ali su na nov način prikazivane i biblijske teme. Recimo, Donatelo je izvajao Davida, prvu nagu figuru u prirodnoj veličini od antike do 15. veka, i tako osvijetlio put drugim stvaraocima. Zanimanje za ljudski lik praćeno je poznavanjem anatomije, a pojedinci su radi upotpunjavanja znanja čak secirali leševe, što se tada nije radilo ni u medicinskim školama.

U školi braće Karači razvilo se crtanje po živom modelu, mada su se umjetnici ranije snalazili tako što su im pozirale njihove žene, ljubavnice, učenici… Kako su nekad za taj posao plaćali i kurtizanama, s puno slobode slikali su „lepotice noći u njihovoj radnoj odjeći”.

Matematička savršenost

mikelandjeov-nagi-muskarac

Nagi muškarac s tavanice Sikstinske kapele

Pošto su djela antičke umjetnosti pokazala da umjetnost i erotika mogu da idu ruku podruku, stav crkve prema seksualnosti proglašen je zastarelim. Ženski aktovi postali su veoma traženi, pa je dvorsko društvo uživalo u slikama lijepih i senzualnih Venera: „Usnuloj Veneri” Đorđonea, „Rođenju Venere” Botičelija, „Urbinskoj Veneri” Ticijana… Nekad su ove boginje dobijale lik tadašnjih „kraljica lepote”. Recimo, Botičeli je u liku Venere ovjekovječio ranjivu i nježnu Simonetu Vespuči, draganu Đulijana Medičija. Međutim, kada je dominikanski kaluđer Đirolamo Savonarola u govorima počeo da grmi protiv „sramnih figura”, ovaj slikar sasvim je promijenio rad, a neka svoja djela spalio na „lomači taštine”.

Malo je nedostajalo i da freske čuvenog Mikelanđela iz Sikstinske kapele budu uništene, jer je ovaj genijalni umjetnik u biblijskim temama prikazao more snažnih aktova. Pošto je rad doživljavao poput božanskog „stvaranja čovjeka”, nijednom riječju nije odgovarao na pretnje. Tada je nađeno srednje rješenje: Mikelanđelov učenik Danijele de Voltera dobio je zadatak da figure „obuče”, što je uspješno uradio i stekao podsmješljiv nadimak.

U vreme renesanse vođene su velike rasprave o idealnoj ljepoti, koja proizlazi iz proporcija. Da bi došli do pravih rješenja, umetnici su sakupili niz antičkih djela, premjerili ih i uzeli srednje vrijednosti. Tako je ustanovljeno da „tip Apolon” ima devet dužina lica, a „tip Jupiter” deset dužina lica. I Leonarda i Mikelanđela zanimao je ovaj zadatak, ali ih je u tome nadmašio Direr, veliki umjetnik sa sjevera.

On je trideset godina, kao opsjednut, lenjirom i šestarom tragao za zakonitostima idealne ljepote, naročito otkad je čuo da je matematička formula savršenog izgleda navodno nađena u Italiji. Posle smrti među mnogim slikama ostavio je i jedan autoportret na kome je potpuno nag (za to doba nečuveno!), kao i materijal za četiri knjige „O proporcijama”.

Međutim, njegovog zemljaka Luku Kranaha, dvorskog slikara Fridriha Mudrog, više od savršenstva zanimale su „pikantne” Venere, koje je slikao šaljivo-erotično, po ukusu provincijskog plemstva.
I u 17. vijeku umjetnici sa sjevera slikali su aktove, od Rubensovih raskošnih i bujnih, na kojima sve kipti od obilja puti, pa i „kaiševa slanine”, do Rembrantovih gde je prvi put dokazano kako se nago tijelo može slikati uz psihološki pristup, „prožeto razmišljanjem”.

U isto vrijeme njima se u Španiji priključio Velaskez, dvorski slikar Filipa IV, koji je u „Veneri sa ogledalom” prikazao jedan od najlepših aktova svih vremena. Ovo veličanstveno remek-djelo nastalo je u zemlji čija je umjetnost gotovo sasvim vjerska i u danima kada su slikara napadali kako ne zna da naslika tijelo, već samo glavu.

Golicanje čula

U skladu s ukusom svog vremena, francuski slikari 18. vijeka otišli su korak dalje: pored obnaženih tijela u mitološkim kompozicijama prikazivali su i studije iz života, nazvane „kupačice” i „pogled kroz ključaonicu”. Ove slike, na kojima se vide mlade devojke pri kupanju ili oblačenju i svlačenju, imale su za cilj da uzbude čula gledalaca, a rađene su prema porudžbenim pismima. Slikari poput Vatoa, Bušea i Fragonara izlazili su u susret željama bogatih kupaca i nekim čudom uspjevali da ostvare remek-djela! Tako je Buše, slikar ljubimac madam Pompadur, u ne baš pristojnoj pozi, ovjekovječio mladu Irkinju O’Marfi.

Ova veoma mlada žena naslikana je kao ideal ljepote tog vremena – s malim, oblim tijelom, gotovo dječijim licem, porcelanskim tenom i svijetlom bojom kose, ali s ličnim crtama koje je trebalo da navedu gledaoca da mašta kako će se susresti s njom. Da je namjera uspjela, svjedoči činjenica da je gospođica O’Marfi na osnovu ove slike postala metresa Luja XV.

U istom vijeku, ali posle Revolucije, sve se promijenilo: aktovi doba rokokoa proglašeni su uvrijedljivim i razbludnim, a uzor su postala djela antike, i to skulptura kao jedina sačuvana. Umjesto „niske putenosti”, sada se isticala herojska nagota i to više muška nego ženska. Najčešće su se preko mitoloških prizora pokazivali događaji Revolucije, ali slikar David uspeo je da za istu svrhu upotrebi i jednu vjersku temu. Malog dobošara Baru, koga su ubili jer je umesto riječi „Živio kralj!” uzviknuo „Živjela Revolucija!”, prikazao je potpuno nagog u pozi u kojoj se obično slika sveta Cecilija.

To nije slučajno, jer ona je mučenica koja život daje za vjeru, a on mučenik koji život daje za Revoluciju! Inače, Davidu je za ovu sliku pozirao njegov učenik, lep poput djevojčice, dok je za druge slike uzimao modele sa Akademije.  Pošto među njima nije bilo žena, za aktove u „Sabinjankama” pozvao je u pomoć svoje učenice, ali i neke dame iz najviših krugova, o čemu se veoma pričalo!

Ljubav prema ženi

Doručak na travi

Doručak na travi

Na samom kraju 18. vijeka i čuveni španski slikar Goja prikazao je na dva platna vezana šarkama, prvo „Odjevenu maju”, a iza nje skrivenu „Golu maju” (reč maja, izgovara se maha, koristila se za građanke nižeg porijekla). Slike je radio po narudžbini Godoja, ministra na dvoru Karla IV, ali je ostalo nejasno da li je na platnu ovjekovječio ministrovu ljubavnicu ili vojvotkinju od Albe. Postojale su i priče da je „Golu maju” slikao krišom, za svoju dušu, a da je ljubomornom mužu pokazivao odjevenu verziju. Inkvizicija je kasnije od velikog majstora tražila objašnjenje za te „opscene scene”.

Tokom vremena umjetnici su osvajali sve veće slobode pa su, pored aktova, prikazivali i ljubavnu igru, strast, zanos… Dok su se u 19. vijeku Delakroa, „naoružan kistom”, i Engr, „naoružan olovkom”, borili na slikarskom polju i, uz veliku ljubav prema ženi, slikali odaliske – haremske robinje, slikar Eduard Mane morao je da se bori s kritičarima i publikom. Kada je izašao iz ateljea, koji ga je podsjećao na grobnicu, naslikao je ženski akt u prirodi, u društvu dva odjevena muškarca.

Čim je 1863. godine u „Salonu odbijenih umetnika” izložio sliku „Doručak na travi”, izazvao je skandal! To mu nije bila namjera, jer je za izvor uzeo grupu klasičnih božanstava s jedne gravire po Rafaelu i u istom položaju naslikao svoje modele. Dvije godine kasnije još veći skandal desio se s njegovom slikom „Olimpija”, na kojoj je odbacio sve mitološke i istočnjačke ukrase, a gledaoca stavio oči u oči s modernom kurtizanom. Razjarena publika model je nazivala „ženskim gorilom”, a kada je naoružana motkama došla da uništi sliku, čuvari su ih sprečili.

Za razliku od Manea, slikar realizma Gistav Kurbe volio je da izaziva kritičare, pa je na slici „Žene spavaju” prikazao dve nage ljepotice: svoju ljubavnicu s njenom ljubavnicom. Međutim, veoma razuzdan akt pod nazivom „Porijeklo svijeta”, radio je u tajnosti za jednog sultana, kolekcionara sa Orijenta. Kada je 1988. godine prvi put ovo platno javno izloženo, uz veliko zanimanje, izazvalo je i pitanje da li je to pornografski rad.

Takvog pitanja nije bilo u vezi sa slikama Renoara, iako se govorilo da je u njegovom viđenju žena „stvor sazdan isključivo od instinkta, lijepa životinja s nevinim očima”. Renoar nije slikao ni boginje ni nimfe, već mlade, lijepe i zdrave djevojke, najčešće kupačice, i majstorski dočaravao njihovu sedefastu put. Od izrade aktova nije odustajao ni u starosti kada je zbog bolesti mogao da slika jedino s četkicom vezanom za ruku.

Upola gola

Gola Maja

I brojni drugi slikari nastavili su da prikazuju aktove s kojima su potvrđivali izreku „Sva umjetnost je erotska”. Gistav Klimt okruživao se ženskim modelima i prikazivao ih u najličnijim pozama, Pol Gogen se na Tahitiju očaravao lijepim tijelima bakarne boje, Dega je slikao žene pri pranju u limenoj kadi, Munk obnaženu Madonu ili ljubavnike, Matis cijeli crtež akta u jednoj liniji, Modiljani niz ležećih aktova punih topline i tajanstvenosti, Tamara Lempicka obnažene žene i muškarce…

Ljepotu i ovozemaljsku strast prikazivali su i skulptori, a Ogist Roden uspio je da dostigne savršenstvo u dočaravanju mekoće puti u tvrdom kamenu. Međutim, svoje obožavane ljubavi Pikaso je slikao onako kako ih je zamišljao, ne kako ih je vidio, a nije se ustručavao ni da zaroni u otvorenu erotiku, nadahnutu scenama s grčkih vaza i fresaka iz Pompeje i Herkulanuma.

Tokom vremena publika i kritičari sve više su se navikavali na „golicave” teme, pa je malo toga moglo da ih iznenadi. „Pomjerile” su ih ipak neke stvari: Fransis Bejkon sa slikom „Dva muškarca u krevetu” iz 1953. godine, Iv Klajn koji je modele premazivao bojom i zatim ih otiskivao na platnu, duhoviti spojevi fantastike i erotike…

I fotografija, zbog koje je Pikaso očajavao jer se plašio da će mu uzeti hljeb, dala je izuzetna ostvarenja i čak preuzela vođstvo u prikazivanju aktova i erotike. Desilo se nešto čudno – čuvena slika glumice Merilin Monro s kalendara iz 1953. godine postala je takmac Gojinoj „Goloj maji”, dok je slika pisca Jukija Mišime kao svetog Sebastijana iz 1970. godine stala rame uz rame sa „Svetim Sebastijanom” Gvida Renija!

Slavljenje ljepote ženskog tela nije zaobišlo ni srpsko slikarstvo. Na izložbi Đorđa Krstića, u Beogradu 1880. godine, na slici „Ljubi me – ne ljubi me” vidjela se jedna „upola gola djevojka” u polju, a raskošni oblici nagih ženskih figura obeležili su potom rad Leona Kojena, Nadežde Petrović, Jovana Bijelića, Paje Jovanovića, Save Šumanovića…

Dok su tokom vijekova prikazivali razne aktove, bujne ili vitke, hladne ili senzualne, umjetnici su često zamišljali da sve u prirodi ima idealni oblik i da on može da se ostvari. U potrazi za potpunim savršenstvom, nekad su koristili „srednju formu”: uzimali su najljepše dijelove tijela s raznih figura i zatim ih spajali. Međutim, rezultat nije bio zadovoljavajući. Samo umjetnici koji su shvatili da su duh i tijelo jedno, i da je najvažniji odnos između akcije i vrste lepote, ostvarili su vrijedne radove. I pored brojnih teškoća, dokazali su da je prikazivanje nagog tela „prva i poslednja stvar u umetnosti”, kako je govorio slavni slikar Mane. Ipak, to ne bi mogli da učine da na njihovoj strani nije stajala istina – a istina je, zna se, takođe gola.

Izvor: Politikin zabavnik

TOP