Smrt gole Maje

Dan se gasio bezvoljno. Ni po čemu se nije izdvajao od drugih koje sam ostavio iza sebe. Pijuckajući iz flaše posljednje kapi piva zamišljeno sam posmatrao bijelo, čisto platno. Ne prilazim štafelaju a da nemam u glavi već razrađene elemente. Sad sam napravio iznimku. Buljio sam u komad platna bez prave ideje šta da slikam. Trebao sam danas da radim akt ali se razboljela djevojka koja je obećala da će pozirati. Zato mi je bio potreban neki stimulans da probudi novu inspiraciju. A u alkoholu se on lako pronađe.

Pretresao sam cijeli stan, međutim nisam našao još piva, ali ni vina, ni domaće šljive, nikakvog alkohola da potakne stvaralačku djelatnost. Nesvjesno me je hvatala kriza jer najbliža prodavnica koja je radila u smiraj dana bijaše udaljena više kilometara. Ne pješači mi se toliko. Na pamet mi pade komšija sa prvog sprata, stari električar Jovan. Majstor Jovan je uvijek imao hladnog piva.

Užurbano sam izašao iz stana, spustio se sprat niže do Jovana i legao na zvono. Tišina. Zvono nije radilo. Nervozno sam počeo da lupam pesnicom o vrata. Opet tišina. Majstor nije bio kod kuće. Šta da radim? Kako da dođem do alkohola?

Dok sam smišljao rezervni plan, ugledah otškrinuta vrata kod Maje, prve Jovine komšinice. Maja Protić, tridesetogodišnja kuvarica razvela se prošle godine i živjela je sama u stanu. Težak brak i još teži razvod nije uticao na njen izgled. Bila je atraktivna plavuša s moćnim tijelom kojoj nije bilo ravne u cijelom kvartu.

Proljetos  je poštar, namjerno ili ne, pismo upućeno njoj ubacio u moje poštansko sanduče. Bio je to dobar adut za upoznavanje. Dočekala me je na vratima mokre kose, ogrnuta bijelim dugačkim ogrtačem. Ta scena mi i dan danas ne izlazi iz glave. Prekinuh razmišljanje o našem prvom susretu s logičnim pitanjem: Zašto je komšinica ostavila otvorena vrata kad su se po zgradi često muvala nepoznata lica?

Pozvonio sam. Zvuk odjeknu, prođe pored mene i izgubi se u praznom hodniku. Od Maje ni traga ni glasa. Sačekao sam minut i onda lagano zakoračio u mračan stan.
– Komšinice, jeste li tu? – upitao sam.

Nije bilo odgovora. Kako sam zalazio u prostorije tako sam palio svjetla. Ne zbog straha od mraka, već zbog toga da, ako neko naiđe ne pomisli da sam provalnik. Stan je bio prazan ali uredan. Sve bitne stvari koje su se mogle naći u gotovo svakom stanu bile su na svom mjestu. Ili su lopovi bili neki čistunci ili je Maja u žurbi izašla i zaboravila da zatvori vrata.

Ne znam zašto mi je privuklo pažnju slomljeno naliv-pero na komodi u dnevnoj sobi. Uzeo sam ga i ono je najednom, kao dušu, ispustilo tintu. Prsti su mi bili uprljani mastilom. Pošao sam u kupatilo da ih operem. Otvorio sam vrata kupatila i upalio svjetlo.

Dočekalo me je neprijatno iznenađenje. Gola Maja je ležala u kadi, do pola uronjena u prljavo-crvenu vodu. Ljubičaste, samrtne usne su se isticale na blijedom licu. Ispružena desna ruka se naslanjala se na rub kade. Oko zgloba je bio veliki krvav rez.

Krv se bila slila niz kadu i napravila na podu malu lokvu u kojoj se nazirao žilet. Pored njega, na slomljenoj pločici, krvlju su bila ispisana tri latinična slova. Jedno A i dva slova C. Tad sam zapazio Majin krvav kažipst. Ona ih je napisala. Knedla mi je stala u grlu. Isjekla je vene, oduzevši sebi život. Ružna smrt za tako lijepu ženu.

Odjednom me je obuzeo strah. Sav isprepadan uzeo sam maramicu iz džepa i po sjećanju obrisao sve što sam dodirnuo u stanu, a nakon toga telefonom pozvao policiju.

Dočekao sam dva policajca ispred stana. Ljubazno su mi postavljali pitanja o Majinoj smrti, a ja sam samo slijegao ramenima, dajući im do znanja da od mene neće imati mnogo koristi. To je bila jedina istina. Ubrzo su stigli forezničari i glavni policijski inspektor.

Pregledali su svaki ugao stana i fotografisali mjesto gdje je Maja ležala mrtva. Nakon uviđaja inspektor me je lijepo zamolio da krenem s njim u policiju. Nije mi bilo svejedno. Zadržali su me dva sata u policiji, ispitujući me. Na kraju mi rekoše da dok traje istraga ne odlazim iz grada, iako su i oni bili svjesni da je sve upućivalo na samoubistvo.

Sat je otkucavao četiri sata ujutro kad sam legao u krevet. Iako preumoran, nisam oka sklopio. Neprestano me je uznemiravala scena gole Maje, krvi, žileta i ispisanih slova. Šta su predstavljala slova? Inicijale? Da li je to bilo rješenje njene smrti? Da li ju je neko ubio ili je sama sebi oduzela život?

Ako je htjela da se ubije zašto bi ostavljala tragove? Možda su slova upućivala na nekoga, nešto? Mučila su me pitanja na koja nisam znao odgovore. A onda, niotkud, zainteresova me detalj iz Majinog stana na koji nisam bio obratio pažnju. Na komodi gdje se nalazilo slomljeno pero bila je i knjiga “Misterije svijeta”. Nisam primjetio da se policija zainteresovala za nju. Čija je to bila knjiga? Ko je autor?

Skočio sam kao oparen iz kreveta, uključio računar i u internet pretraživaču ukucao „Misterije svijeta“. Ubrzo sam dobio odgovor ko je autor – Artur Klark, odnosno Arthur C. Clarke. Inicijali su mu bili A. C. C., a upravo ta slova je Maja napisala sopstvenom krvlju. Oči mi se zacakliše.

Obukao sam se i uputio do Majinog stana. Preko vrata zaključanog stana je bila zalijepljena policijska traka na kojoj je pisalo: Zabranjen pristup! Kako da dođem do knjige? Na stepenicima koja su vodila na gornji sprat nalazila se saksija sa gusto načičkanim cvijećem – čuvarkućom. U njoj sam našao sakriven ključ. Da li je od Majinih ulaznih vrata?

Kad sam ga okrenuo u bravi, srce mi snažno zalupa. Uđoh u stan i ovog puta nisam palio svjetlo. Kad se oči priviknuše na tamu potražio sam knjigu. Nije je bilo. Možda ju je policija odnijela, a da ja to nisam primjetio? Možda je to ipak bila moja bujna mašta..

Okrenuo sam se i uputio ka izlazu, razočaran što nisam uspio da riješim enigmu krvavih slova. U prolazu sam zakačio kišobran koji je stajao pored ormarića za cipele. I taman da ga ispravim začu se potmuli zvuk iz sobe.

Ne razmišljajući o mogućim posljedicama uputio sam se u tom pravcu. Čim sam ušao u sobu ugledah siluetu muškarca koja zamiče kroz prozor. Iskočio sam kroz prozor za njim i potrčao. Trčao sam iz sve snage, ali on je sve više odmicao. Odustao sam. Pluća htjedoše na nos da mi izađu. Moja strast za cigaretama me je izbacila iz trke.

Dok sam trčao za njim primjetio sam da nosi nešto četvrtasto u ruci. Dao bih glavu da je to bila knjiga Artura Klarka “Misterije svijeta”. Bile su to misterije koje su krile istinu o smrti komšinice Maje, jedini trag koji mi je pobjegao ispred nosa.