Djevojko

DJEVOJKO…

Tamo gdje oko traži sliku,

u ime ranjene sudbine,

sjećanja na posljednju adresu,

i tajnog čuvara izgubljene sjenke,

tražim pravdu kamenog cvijeta,

da ubije želju za crvenom bajkom,

što mi neda da uđem u misao tvoju,

ja iz ove kože leptira ne umijem,

pružiti ruku ka licu tvom.

DJEVOJKO!!!

Ostade mi samo jedan dan,

nekako tužan, beskrajan,

dok periferijom otkačeno lutam,

bez imena uklesanog u drvetu,

od svega otporan, ko da sam,

tog ledenog vjetra umoran,

i muzikom izvezen prohodim,

gordim riječima potrošen,

a pitanjima slijepim poplavljen.

DJEVOJKO???

Jedan, dva, tri, četiri, pet,

svaki broj me podsjeća na tebe,

svako pitanje na zidu,

otvara molitvu izbrisanih zvijezda,

i opet kroz ista vrata isječenog sna,

očekujem da otisneš suzu,

kao list u požutjeloj jeseni,

spustiš je na moje ispucale usne,

i dodirom pretvoriš u najlepšu priču.