FORGOT YOUR DETAILS?

„Dan bez sunca“ – Simfonija leksičkog „vatrometa“

среда, 09 јула 2014

knjizevna-kritikaMladi banjalučki pisac Darko Samardžić Kodar svojim romanom (prvencem) „Dan bez sunca“ zaronio je u nesvakidašnji svijet prepun nemira, ali i ljepote.

Rečenični niz lakoćom odslikava buru u ljudskim dušama

Naočigled, Darko Samardžić je sebe uknjižio u plejadu modernista, ali tim nije napravio izrazit „bijeg“ od klasike, jer ona stara prepoznatljivost ipak pulsira u njegovom pripovijedanju, a to i jeste ona šara i smisao koja može da ponese čitaoca.

U stilskom smislu, ovaj mladi pisac se držao kompozicijske čvrstine, a uz to postiže određenu muzikalnost, slikovitost i ubjedljivost.

Njegove rečenice pulsiraju, zuje, bruje, zveče i ječe- reljefnost svake kvalitetno odabrane riječi samo pečate svijet u okruženju. Ovaj Darkov „specifikum“ jeste novina, jedno totalno osvježenje u srpskoj litaraturi.

Ukapao je ovaj mladi pisac onu aromu u svoj rečenični niz koji sa lakoćom odslikava mladalački nestašluk, buru u ljudskim dušama.

Nije Kodar iznevjerio „realističku školu“, ali svojim poetskim zamahom premostio je mnoge uobičajnosti, našu staru tradicionalnost.

Ugao iz kog posmatra svijet je neuhvatljiv

Tim je samo zakoračio i ovim prvencem ugazio u one literarne dubine koje podsjećaju na velike svjetske moderniste, a on je ovim romanom dao nešto više.

Ovaj pisac posjeduje snagu i onaj mogući izbor kakav fali mnogim stvaraocima. Leksički sjaj je očit, jak, a kako on to dolazi do adekvatnih, slikovitih i reljefnih riječi, to je prava enigma.

Svaka rečenica ima takav svoj sklop, snagu i uvjerljivost da u oku čitaoca biva toliko jaka, nepromjenljiva. Metaforika rečenica zaslađena refleksivnim nabojem tek čini literarni ples misli.

Njegov „majstorluk“ je bogomdan, na šta on dodaje svoju intuitivnu maštovitost koja razgara svaku njegovu misao.

Darko je na krilima svoje mašte, ona ga nosi i vodi u krajnje kutke tajni koje su ispunjene naravima i razlikama ljudskog trajanja. Ovaj pisac ima svoju prizmu, a njegov ugao iz kog posmatra svijet je neuhvatljiv.

Roman „Dan bez sunca“ je omladinski roman. Hod mladih ljudi je brz, jak, žestok, sav od nemira, od ljubavnog zanosa. Glavni lik romana, nestašni Marko (Leptir) ostavlja u svom hodu iza sebe veliku buru. Za njim se povijaju stabla, huče vjetrovi, dižu se talasi, sve je u prelamanju, u žurbama i pretumbacijama, sve u sukobima, ali i sretnim rješenjima.

To je ono što danas fali mnogim romanima. Bez dobre fabule i bez smišljenog fabuliranja knjiga može da bude dosadna, ali takav literarni neukus ovom piscu ne treba.

Slika nemir mladog čovjeka

On svojim rečenicama osvaja čitaoca, vlada njim, uzbuđuje ga i prinuđava na to da se i on prisjeti svojih mladih dana, onog burnog i slatkog nestašluka.

Mozaičnost pasusa je tako uklopljena u cjelinu koja podsjeća na krugove. Svaki krug nije ništa drugo do jak izvor koji žubori, jedna nova slika.

Sa pravim majstorlukom, poput keramičara, Darko slaže ove krugove u jednu cjelinu koja tek onda u memoriju čitaoca ulazi kao jedan veliki plamen.

Sve je žar, sve boja i miris, sve jedna dinamičnost istkana mladalačkim nemirima.

Autor romana „Dan bez sunca“ je ovu svoju prozu ciklusirao tako, na taj način što je te iste tri cjeline utvrdio međunaslovima.

Ali, veza između istih cjelina je meka, nježna kao da je izvežena svilenim koncima. Tek priča teče, nema zastoja (one piščeve besmislene igrarije), pisac vodi računa o čitaocu. Ne opterećuje ga, ne zbunjuje nejasnoćama.

Ovaj roman ne bi ništa izgubio od svog kvaliteta da je „specificiran“ poglavljima ili pak podnaslovima. Bitna je priča, bitan stil i sva ona slikovitost kojom ovaj pisac vlada.

„Izlet“ u novine tek daje čar ovoj prozi. I psihološka nijansiranja su pun pogodak. Dok pisac slika nemir mladog čovjeka, vrtlog života je u logičkim krugovima, pa svaki postupak likova je jasan, opravdan.

Refleksivnost je izražena, ona podsjeća na kaskade, na izložbeni salon u kom se prelamaju boje. Sve je žar, sve nemir i mladalački „dar-mar“, sve zvuk.

Prava simfonija leksičkog „vatrometa!“

Vasilije Karan, književnik

 

TOP